Institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda je u posljednjih pet godina imala u radu nešto više od 30 predmeta vršnjačkog nasilja, formiranih po pritužbama roditelja, odnosno staratelja djece i po sopstvenoj inicijativi, saopštila je za „Dan“ zamjenica ombudsmana za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Snežana Mijušković. Međutim, kako ističe, zaštitnik se ovom temom u kontinuitetu bavi dugi niz godina, kako kroz edukativne radionice u školama, tako i kroz godišnje i posebne izvještaje, učešće na brojnim javnim skupovima i kampanjama.
Navodi da zasigurno opšta klima, „odnosno atmosfera društveno-političkih događaja utiče i na djecu“. Ombudsman je, kako ističe Mijušković, više puta isticao i da polarizacija i konflikti na različitim nivoima ne mogu biti podsticajno i poželjno okruženje za odrastanje.
– Sve javne ličnosti, a posebno one u kojima mladi vide idole u ponašanju, imaju odgovornost za izgovorenu javnu riječ i ponašanje i zbog toga još jednom upućujemo apel da ne gubimo iz vida djecu i mlade prilikom javnih nastupa. Uzroci za pojavu vršnjačkog nasilja su svakako brojni, a problemi koji prate ovu pojavu višeslojni i kompleksni. Jedan od uzroka je očigledno nedovoljno efikasna prevencija ove pojave, kao i nedostatak stručnog kadra i psiho-socijalnih servisa podrške, kako žrtvama, tako i počiniocima vršnjačkog nasilja. Nebrojeno puta smo ukazali i na nedostatak specijalizovanih ustanova, kao i na potrebu boljeg multidisciplinarnog pristupa, uvezivanja nadležnih službi i organa, prvenstveno obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih, ali i pravosudnih. Takođe, disfunkcionalne porodice, konfliktno brakorazvodno okruženje, siromaštvo, određeni psihološki poremećaji, izloženost neprimjerenim medijskim sadržajima, kao i sadržajima na društvenim mrežama, dugotrajna društveno-politička nestabilnost, podijeljenost zajednice i nasilje kao gotovo opšteprihvaćena matrica rješavanja problema u društvu… Sve su to faktori koji mogu uticati na ponašanje djece i formiranje njihovih vrijednosnih stavova o svim pitanjima, ukazuje Mijušković.
Pojašnjava da se ne može govoriti o pojedinačnoj odgovornosti bilo kog organa, jer su u suzbijanju ove pojave neophodni multidisciplinarni pristup i združena reakcija sistema.
– Čim govorimo o ovakvim razmjerama vršnjačkog nasilja, očigledno da su potrebne bolje koordinisane aktivnosti svih nadležnih službi i organa, koje smo već pomenuli – prvenstveno obrazovnih, socijalnih, psihološko-pedagoških, zdravstvenih, pravosudnih… a svakako da se ne treba zanemariti ni odgovornost roditelja/staratelja djece. Ove slučajeve nerijetko može obilježiti i nepotrebna involviranost roditelja u vršnjačke odnose, pri čemu djelimično utiču na svoje dijete da se osjeća kao žrtva. Nerijetko se ovi roditelji, nezadovoljni preduzetim radnjama škole, lično upuštaju u jedan vid obračuna s drugom djecom i njihovim roditeljima. Generalno posmatrano, iz prakse proizilazi da vršnjačko nasilje često nije prepoznato blagovremeno i stoga izostane adekvatna reakcija. Takođe je uočeno da neke obrazovno-vaspitne ustanove identifikuju samo posljedice neprilagođenog i nasilnog ponašanja, a da se ne utvrdi uzrok takvog ponašanja u svakom konkretnom slučaju, odnosno što je to dijete htjelo poručiti svojim ponašanjem, naglašava Mijušković.
Prema njenim riječima, potrebno je u svakoj situaciji kada nadležne službe ocijene da je u pitanju vršnjačko nasilje, a ne izolovana čarka ili rasprava djece, pristupiti pažljivo, po potrebi multidisciplinarno i da se obave sve aktivnosti kako bi se problem uspješno riješio, prije nego li izađe van škole.
– Ukoliko, pak, problem dođe do organa starateljstva, tužilaštva ili suda, i u tim slučajevima potrebno je zajedno raditi na prevazilaženju i pružanju pomoći djeci da se izbore sa problemom kako se nasilje ne bi ponavljalo. Ova saradnja uključuje i zajedničke sastanke na kojima se dogovara o aktivnostima na opštem ili pojedinačnom nivou. Zapaženo je da postoje sredine u kojima se problematici nasilja pristupa na takav način, ali ima i primjera gdje je saradnja formalna, a institucije prebacuju odgovornost za postupanje jedna na drugu. Kao dobar primjer uključivanja svih nadležnih službi na lokalnom nivou u rješavanju ovog problema zaštitnik ističe primjer lokalnih samouprava koje su izradile multidisciplinarne planove za suzbijanje društveno neprihvatljivog ponašanja djece i mladih, planirajući niz aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i podršku djeci i mladima. U tom smislu od posebne važnosti je razvoj pristupačnih usluga djeci i mladima u sredinama u kojima i žive. Dobra saradnja roditelja i institucija preduslov je za prevenciju nasilja i prevazilaženje problema. Smatramo da je neophodno sprovoditi razne preventivne aktivnosti među djecom, kako bi uvidjeli i shvatili da svojim djelovanjem nekada mogu spriječiti nasilje u školi ili van nje, a s tim u vezi neizostavno je učešće djece u aktivnostima prevencije, kao i rješavanja sukoba, te medijacije, izjavila je Mijušković.
Štetni sadržaji sa društvenih mreža podstiču nasilje
Mijušković dodaje da govor mržnje, kao opšteprisutan trend, svakako da ne zaobilazi ni djecu i mlade.
– Izuzetno je važno u tako ranom uzrastu posvetiti pažnju edukaciji o razlici između slobode izražavanja i govora mržnje i načinima kako reagovati u slučajevima izloženosti bilo kom vidu nedozvoljenog izražavanja. Društvene mreže su odavno postale izvorište takvih vrsta izražavanja, i dalje su, nažalost, bez adekvatne kontrole sadržaja. U posljednje vrijeme česte su kampanje i aktivnosti u cilju zaštite djece i bezbjednosti na internetu, ali smatramo da je potrebno nastaviti sa svim preventivnim mjerama i radnjama u ovoj oblasti. Osim verbalnog, štetni sadržaji sa društvenih mreža podstiču i psiho-fizičko nasilje, a svi smo svjedoci i prisustva opasnih globalnih trendova – takozvanih „izazova“ sa društvenih mreža koji mogu izazvati i smrtne ishode, upozorava Mijušković.
Izvor, foto: DAN
