Kada je 2005. godine prvi put posjetio Crnu Goru kao turista, Njemac Mihael Bader (Michael Bader) nije ni slutio da će svega dvije godine kasnije njemačku svakodnevicu, preciznost i usko definisan radni ritam trajno zamijeniti životom na crnogorskoj obali. Bar je ubrzo postao njegov dom, ali i polazna tačka za brojne društvene i ekološke inicijative kojima već skoro dvije decenije neposredno doprinosi razvoju lokalne zajednice i promociji Crne Gore na zapadnoevropskom tržištu.
Kao turistički poslenik, vizionar održivog razvoja i predsjednik Odbora za turizam Njemačko-crnogorskog poslovnog kluba, Bader je u javnosti prepoznat po neumornoj promociji EU Ecolabel sertifikacije, zelene mobilnosti, ali i po pokretanju inicijative za revitalizaciju željezničkog turizma na spektakularnoj pruzi Bar–Kolašin.
U razgovoru za Regionpress, Bader otvoreno govori o profilu savremenog zapadnoevropskog turiste, potencijalima i infrastrukturnim izazovima sa kojima se suočava crnogorska obala, administrativnim barijerama za strane investitore, kao i o ključnim koracima koje Bar i Crna Gora moraju preduzeti kako bi sačuvali svoju autentičnost i prirodne resurse u eri ubrzane urbanizacije.
„Kao stranac morao sam mnogo toga da naučim“
U Crnu Goru ste prvi put došli kao turista 2005. godine, a već dvije godine kasnije donijeli ste odluku da Bar postane Vaš dom. Šta je bio presudni trenutak ili detalj koji Vas je odlučio da njemačku svakodnevicu zamijenite životom na crnogorskoj obali?
– Presudan nije bio jedan konkretan trenutak, već osjećaj koji se vrlo brzo pojavio. Kada sam 2005. prvi put došao u Crnu Goru, odmah su me fascinirali priroda, more, planine i ta nevjerovatna raznolikost na tako malom prostoru. Ali još važniji bili su ljudi i način života. U Njemačkoj je svakodnevica bila mnogo više određena poslom, terminima i stalnom žurbom. Ovdje sam osjetio da život može imati drugačiji ritam – da su vrijeme, lični kontakti i spontanost još uvijek važni.
Naravno, tada Crna Gora nije bila ono što je danas. Mnogo toga je bilo komplikovanije, infrastruktura slabija, a kao stranac morao sam mnogo toga da naučim. Ali upravo sam u tome vidio i veliki potencijal. Imao sam osjećaj da dolazim u zemlju koja se tek razvija i u kojoj mogu ne samo da živim, već i da nešto izgradim i doprinesem.
Na kraju je odluka bila kombinacija kvaliteta života, ljudi, prirode i osjećaja slobode. I ono što je 2005. počelo kao turistička posjeta, vrlo brzo je postalo mnogo više – Crna Gora je postala moj dom.
„Ovdje sam osjetio da život može imati drugačiji ritam – da su vrijeme, lični kontakti i spontanost još uvijek važni“
Kao neko ko godinama dočekuje goste sa njemačkog govornog područja, kako iz Vaše perspektive izgleda profil savremenog turiste iz Zapadne Evrope? Šta je ono što ih u Baru i Crnoj Gori najviše oduševljava, a na šta najčešće imaju primjedbe?
-Profil savremenog gosta iz Zapadne Evrope se posljednjih godina dosta promijenio. Više nije dovoljno ponuditi samo sunce, more i lijepu plažu. Gosti danas traže autentičnost, doživljaj, kvalitetnu uslugu i žele da upoznaju zemlju u koju su došli. Posebno gosti sa njemačkog govornog područja cijene prirodu, lokalnu gastronomiju, gostoprimstvo i mogućnost da u relativno maloj zemlji za kratko vrijeme dožive more, planine, jezera i istorijske gradove.
Bar ima veliki potencijal upravo zato što još uvijek nije klasična turistička destinacija poput nekih drugih mjesta na Jadranu. Gostima se dopadaju Stari Bar, masline, planine u neposrednom zaleđu, Skadarsko jezero, ali i činjenica da ovdje mogu vidjeti nešto od stvarnog svakodnevnog života u Crnoj Gori.
Sa druge strane, primjedbe su često vezane za stvari koje nemaju mnogo veze sa ljepotom zemlje. To su prije svega saobraćajne gužve tokom sezone, otpad, nedovoljno razvijena infrastruktura, problemi sa otpadnim vodama, povremeni problemi sa snabdijevanjem strujom, ali i nedostatak pouzdanih informacija i jasne turističke signalizacije.
Današnji turista poredi Crnu Goru sa drugim mediteranskim destinacijama. On možda može da prihvati da nije sve savršeno, čak to ponekad vidi kao dio autentičnosti destinacije. Ali teško prihvata probleme za koje vidi da bi uz relativno malo organizacije mogli biti riješeni.
Za mene je zato najvažnije da sačuvamo ono što goste oduševljava – prirodu, gostoprimstvo i autentičnost – ali istovremeno ozbiljno radimo na problemima koji negativno utiču na njihov ukupni doživljaj. Crna Gora ima ogroman turistički potencijal, ali danas lijepa priroda sama po sebi više nije dovoljna.
„Goste oduševljava – priroda, gostoprimstvo i autentičnost“
Jedna od Vaših najpoznatijih inicijativa jeste promocija turističke pruge Bar – Kolašin. Koliko iskorišćavamo potencijal željezničkog turizma i na koji način ova trasa može postati prepoznatljiv brend Crne Gore, poput sličnih pruga u Švajcarskoj?
-Po mom mišljenju, potencijal željezničkog turizma u Crnoj Gori trenutno koristimo veoma malo. A upravo pruga Bar–Kolašin ima sve što je potrebno da postane jedan od prepoznatljivih turističkih proizvoda Crne Gore.
Na relativno kratkom putovanju gost kreće praktično sa obale Jadrana, prolazi pored Skadarskog jezera, kroz kanjon Morače, veliki broj tunela i preko impresivnih mostova, da bi na kraju stigao u potpuno drugačiji ambijent – u planinski Kolašin. Sama dionica prema Kolašinu, uključujući čuveni most Mala Rijeka, već se promoviše kao posebna atrakcija, a međunarodni mediji kompletnu prugu Bar–Beograd svrstavaju među najslikovitija željeznička putovanja u Evropi.
Upravo zato već godinama pokušavam da promovišem ovu trasu ne samo kao prevoz od tačke A do tačke B, nego kao turistički doživljaj. To je velika razlika. Turista ne kupuje kartu za voz – on kupuje iskustvo: ujutro je na moru, nekoliko sati kasnije u planinama, a između toga vidi jedan dio Crne Gore koji iz automobila jednostavno ne može doživjeti na isti način.
Ako pogledamo Švajcarsku, vidimo da tamo željeznica nije samo infrastruktura nego dio turističkog brenda. Mislim da ne treba da kopiramo Švajcarsku, već da naučimo iz njihovog pristupa. Nama bi za početak bio potreban jasno definisan turistički proizvod Bar–Kolašin: odgovarajući dnevni polasci, čisti i uređeni vagoni sa dobrim pogledom kroz prozore, informacije na više jezika, mogućnost jednostavne kupovine karata i paket koji povezuje vožnju vozom sa Kolašinom, Biogradskom gorom, lokalnom gastronomijom i drugim sadržajima. Kolašin već ima ponudu tokom cijele godine, što dodatno povećava potencijal ovakvog proizvoda.
Posebno je važno što bi ovakav turizam povezao primorje i sjever. Tako gost koji ljetuje u Baru ili drugdje na obali dobija razlog da ode na sjever, tamo potroši novac i upozna potpuno drugačiju Crnu Goru.
Imamo nešto što mnoge zemlje prvo moraju skupo da izgrade – spektakularnu prugu i spektakularan pejzaž. Infrastruktura već postoji. Ono što nam još nedostaje jeste da od nje napravimo profesionalno organizovan i međunarodno prepoznatljiv turistički proizvod.
„Crna Gora ima gotovo idealne preduslove za zeleni turizam“
Dugo se zalažete za održivi turizam i EU Ecolabel sertifikaciju, a ostala je zapamćena i Vaša vožnja električnim automobilom od Hamburga do Bara. Koliko je Crna Gora zaista spremna za „zeleni turizam“ i gdje najviše zaostajemo u ekološkim standardima?
-Crna Gora ima gotovo idealne preduslove za zeleni turizam – izuzetnu prirodu, nacionalne parkove, more, planine i relativno malu teritoriju. Ali između slogana „Wild Beauty“ i stvarne održivosti još uvijek postoji prilično veliki prostor koji moramo da popunimo.
Pozitivnih pomaka svakako ima. Crna Gora već podržava međunarodne ekološke sertifikate poput EU Ecolabel-a, a do sada je dodijeljeno 27 međunarodno priznatih sertifikata održivosti turističkim objektima. Postoje i programi za energetsku efikasnost hotela. To pokazuje da svijest postoji i da smo krenuli u dobrom pravcu.
Ali za mene održivi turizam nije sertifikat koji stavimo na zid niti marketinški slogan. EU Ecolabel, na primjer, podrazumijeva konkretne standarde: smanjenje potrošnje energije i vode, bolje upravljanje otpadom, manje emisija i manje bacanja hrane.
Najviše zaostajemo upravo u osnovnoj infrastrukturi. Ne možemo ozbiljno govoriti o zelenom turizmu dok istovremeno imamo probleme sa otpadom i otpadnim vodama, dok tokom sezone ogromne saobraćajne gužve postaju svakodnevica i dok alternativni oblici mobilnosti još nijesu dovoljno razvijeni.
Moje putovanje električnim automobilom od Hamburga do Bara bilo je dobar primjer. Kroz veliki dio Evrope punjenje automobila je nešto o čemu gotovo više ne morate razmišljati. Dolaskom prema Crnoj Gori to postaje dio planiranja putovanja. A broj električnih vozila u Evropi ubrzano raste – krajem 2025. u EU ih je već bilo 12,3 miliona, uključujući električne automobile i kombije.
To su naši potencijalni gosti i moramo im omogućiti da bez razmišljanja dođu električnim automobilom od Berlina, Minhena ili Beča do Bara, a zatim putuju kroz cijelu Crnu Goru.
Zato mislim da zeleni turizam za Crnu Goru nije samo ekološko pitanje, već i pitanje konkurentnosti. OECD upravo zelenu transformaciju i ulaganje u turističku infrastrukturu navodi među važnim prioritetima razvoja crnogorskog turizma.
Ne moramo sve promijeniti preko noći. Ali moramo imati jasnu strategiju: više sertifikovanih smještajnih objekata, bolju infrastrukturu za električna vozila, efikasniji javni prevoz, ozbiljno upravljanje otpadom i otpadnim vodama i mnogo veću upotrebu obnovljivih izvora energije u turizmu.
Ako to uradimo kako treba, „Wild Beauty“ neće biti samo odličan turistički slogan – već nešto što gost zaista vidi i doživi kada dođe u Crnu Goru.
Predsjednik ste Odbora za turizam Njemačko-crnogorskog poslovnog kluba. Kako biste uporedili uslove za pokretanje biznisa i investiranje u turizmu u Njemačkoj i u Crnoj Gori? Gdje su najveće administrativne barijere sa kojima se strani investitori susreću?
-Njemačka i Crna Gora imaju veoma različite prednosti. U Njemačkoj je administracija često komplikovana, propisa ima mnogo, a troškovi poslovanja su visoki. To potvrđuju i istraživanja Germany Trade & Invest, u kojima strani investitori kao nedostatke navode birokratiju, poreze i visoke troškove. Ali postoji jedna velika prednost: pravila su uglavnom jasna i predvidiva. Investitor zna šta mora da ispuni i može dugoročno da planira.
Crna Gora je sa druge strane veoma interesantna za investitore, posebno u turizmu. Tržište još nije potpuno razvijeno, postoje brojne poslovne prilike, a ulazak u biznis može biti relativno jednostavan. Strani investitori imaju u osnovi ista prava kao domaći i nema generalnih ograničenja stranog vlasništva nad kompanijama. Sama registracija firme takođe nije ono gdje vidim najveći problem. Problem često počinje nakon registracije firme.
Strani investitor tada dolazi u kontakt sa različitim institucijama, lokalnom administracijom, dozvolama, urbanizmom, katastrom, boravišnim i radnim procedurama i, zavisno od projekta, posebnim dozvolama u turizmu. Zvanične procedure pokazuju da i samo obavljanje pojedinih turističkih djelatnosti može zahtijevati čitav niz dokumenata i dokaza.
Najveći problem iz mog iskustva nije čak ni količina administracije, već nedostatak predvidivosti i koordinacije. Investitor ponekad dobije različite informacije zavisno od toga koga pita. Često mora sam da otkrije koja institucija je za šta nadležna. Za nekoga ko dolazi iz Njemačke i ne poznaje jezik i sistem, to vrlo brzo postaje frustrirajuće.
Upravo tu vidim jednu od najvećih mogućnosti za poboljšanje. Stranom investitoru treba jedna kompetentna kontakt-tačka koja će ga voditi kroz cijeli proces – od osnivanja firme i boravka do dozvola i početka poslovanja. Crna Gora već razvija koncept jedinstvene kontakt-tačke za usluge, što je pravi smjer, ali takav princip treba mnogo snažnije primijeniti u praksi.
Ne smijemo zaboraviti da se Crna Gora takmiči za investitore sa Hrvatskom, Albanijom, Grčkom, Portugalom i mnogim drugim zemljama. Investitor neće izabrati neku zemlju samo zato što ima lijepo more ili niže troškove. On traži pravnu sigurnost, transparentnost, brzinu i pouzdanog partnera u administraciji.
Zato bih razliku između Njemačke i Crne Gore možda najjednostavnije opisao ovako: u Njemačkoj je često teško zbog mnogo pravila, ali uglavnom znate koja su pravila. U Crnoj Gori je formalno mnogo toga jednostavnije, ali put do cilja ponekad može biti manje predvidiv.
Ako uspijemo da tu predvidivost i efikasnost poboljšamo, Crna Gora može biti izuzetno atraktivna lokacija za njemačke i druge zapadnoevropske investitore – posebno u kvalitetnom i održivom turizmu.
„Mnogi ljudi iz Njemačke dolaze u Crnu Goru jer žele da pobjegnu od sve brže i skuplje svakodnevice i traže više sunca, mora, prirode“
Posljednjih godina sve je veći broj državljana Njemačke koji biraju Bar i druga mjesta na primorju za svoj trajni boravak. Šta je to što ih privlači i sa kakvim se izazovima najčešće suočavaju prilikom procesa integracije i dobijanja boravišnih dozvola?
-Privlači ih prije svega kvalitet života. Mnogi ljudi iz Njemačke dolaze u Crnu Goru jer žele da pobjegnu od sve brže i skuplje svakodnevice i traže više sunca, mora, prirode i jednostavno više vremena za život. Bar je posebno interesantan jer je grad u kojem se može živjeti tokom cijele godine, a ne samo tokom turističke sezone. Imamo bolnicu, škole, prodavnice, restorane, željezničku vezu, a istovremeno ste za nekoliko minuta na moru ili u prirodi.
Važan faktor su i troškovi života, koji su u mnogim oblastima još uvijek niži nego u Njemačkoj. Za penzionere, ljude koji rade online ili one koji su finansijski nezavisni, Crna Gora zato može biti veoma interesantna. Ali uvijek kažem ljudima: doći ovdje na odmor i živjeti ovdje 365 dana godišnje dvije su potpuno različite stvari.
Najveći izazov je integracija. Njemački mentalitet je veoma različit od crnogorskog. U Njemačkoj ste navikli da se mnogo toga planira unaprijed, da postoje jasne procedure i da se rokovi uglavnom poštuju. U Crnoj Gori često morate biti fleksibilniji, strpljiviji i, prije svega, naučiti kako sistem funkcioniše. Ko stalno pokušava da Crnu Goru pretvori u Njemačku, vjerovatno ovdje dugoročno neće biti srećan.
Jezik je takođe veoma važan. Možete ovdje živjeti koristeći njemački i engleski, posebno na primorju, ali ako zaista želite da se integrišete, trebalo bi da naučite barem osnove crnogorskog jezika. Odnos sa ljudima se potpuno mijenja kada možete da razgovarate sa komšijom, majstorom ili prodavačicom na njihovom jeziku.
Kod boravišnih dozvola problem nije toliko u tome što ne postoje jasni zakonski osnovi. Privremeni boravak može se, između ostalog, dobiti na osnovu rada, spajanja porodice ili posjedovanja nekretnine, a zahtjev se podnosi lično Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dozvola se u pravilu izdaje do godinu dana i mora se produžavati. Nakon pet godina zakonitog neprekidnog boravka, pod određenim uslovima, moguće je dobiti stalni boravak.
Veći praktični problem za strance je što se procedure i zahtjevi mogu mijenjati i što informacije nijesu uvijek dovoljno jednostavno dostupne na jednom mjestu. Upravo su izmjene Zakona o strancima posljednjih godina pokazale koliko je važno da ljudi prije preseljenja provjere aktuelna pravila, umjesto da se oslanjaju na informacije iz Facebook grupa ili iskustvo nekoga ko je boravišnu dozvolu dobio prije nekoliko godina.
Moj savjet Nijemcima je zato uvijek isti: nemojte se prvo preseliti, prodati sve u Njemačkoj i tek onda provjeravati da li vam život ovdje odgovara. Dođite na nekoliko mjeseci, idealno i van ljetnje sezone. Upoznajte Bar u januaru, februaru ili novembru, upoznajte ljude, administraciju i svakodnevni život. Ako se i nakon toga osjećate dobro ovdje, onda Crna Gora može ponuditi izuzetno visok kvalitet života. Ali uspješna integracija počinje onog trenutka kada prestanete da očekujete da Crna Gora funkcioniše kao Njemačka i počnete da je prihvatate onakvom kakva jeste – sa svim njenim prednostima, ali i nedostacima.
Kada pogledate razvoj Bara od 2007. godine do danas, u kom pravcu se grad mijenja? Postoji li opasnost od prekomjerne i neplanske gradnje koja bi mogla da naruši autentični duh i prirodne resurse ovog područja?
-Kada uporedim Bar iz 2007. godine sa Barom danas, promjene su ogromne. Grad se razvio, mnogo se izgradilo, turistička ponuda je veća, došlo je mnogo novih ljudi i investicija. To je sa jedne strane veoma pozitivno, jer Bar više nije samo tranzitni grad i luka, već postaje sve interesantniji kao mjesto za život i turistička destinacija tokom cijele godine.
Ali upravo zbog toga vidim i ozbiljnu opasnost. Razvoj ne smijemo miješati sa izgradnjom. Više zgrada, više apartmana i više kreveta ne znači automatski i kvalitetniji grad ili bolji turizam.
Posebno na primorju moramo veoma pažljivo razmišljati šta želimo da ostavimo narednim generacijama. Jednom kada izgradimo obalu, izgubimo zelene površine ili trajno promijenimo izgled nekog mjesta, to praktično više ne možemo vratiti. Upravo priroda, prostor i određena autentičnost Bara predstavljaju vrijednost zbog koje ljudi ovdje žele da žive i zbog koje turisti dolaze.
Mislim da infrastruktura mora da raste prije ili najmanje istom brzinom kao gradnja. Ne možemo stalno povećavati broj stanova, apartmana i turista, a da kanalizacija, prečišćavanje otpadnih voda, putevi, parking, vodosnabdijevanje i elektroenergetska mreža ostanu na približno istom nivou. To više nije samo moje lično zapažanje: u strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu uz nacrt Prostorno-urbanističkog plana Bara upozoreno je da je dalji razvoj stambenih i turističkih kapaciteta uslovljen rješavanjem kanalizacione mreže i prečišćavanja otpadnih voda.
Zato nijesam protiv gradnje i investicija – naprotiv. Bar treba da se razvija. Ali pitanje mora biti kako, a ne samo koliko ćemo graditi. Potrebni su jasni urbanistički standardi, zaštita zelenih površina i obale, dovoljno parkinga i saobraćajne infrastrukture, ali i arhitektura koja odgovara mediteranskom prostoru. Trenutno se upravo radi na strateškom planiranju razvoja opštine, što je dobra prilika da se takva pitanja postave dugoročno.
Uvijek navodim primjere nekih drugih gradova na Jadranu gdje je prekomjerna gradnja već napravila štetu koju je danas gotovo nemoguće ispraviti. Bar još uvijek ima šansu da ne napravi istu grešku.
Za mene bi cilj trebalo da bude da za deset ili dvadeset godina ne kažemo: „Pogledajte koliko smo izgradili“, nego: „Pogledajte koliko smo se razvili, a ipak sačuvali ono zbog čega je Bar poseban.“
Foto: Regionpress
