Avgustovski dani provedeni u Južnoj Koreji za ekipu Saveza izviđača Crne Gore iskustvo je koje će pamtiti do kraja života. Crnogorsku ekipu činilo je devet članova osoblja i 17 izviđača, među kojima i mladi Nikšićanin Vuk Žižić.
25. Svjetska izviđačka smotra, World Scout Jamborees, ove godine okupila je preko 40.000 izviđača iz cijelog svijeta. Kamp je bio smješten na lokaciji SaeManGeum.
„Naše vođe su nas pripremili odlično. Mi smo imali dva vrhunska vodnika, Balšu Božovića i Ivana Vlahovića. Sa njima sam bio siguran. Kada smo došli prvi dan, morali smo da prespavamo na aerodromu, zbog poplave u gradu u kojem je bio kamp, to je polje pirinča, pa ne može da primi puno vode. Naredni dan smo stigli i postavili šatore. Bili su otežani uslovi zbog vlažnosti vazduha, adaptiranje prostora nije bio lak posao, posebno zbog visokih temperatura. U kampu je bilo 55.000 ljudi, 45.000 izviđača, 10.000 volontera. U tim uslovima sam naučio i da kuvam. Mogu reći da je to imalo najviše uticaja na mene otkad sam postao izviđač, otkrio sam puno toga o sebi za vrijeme boravka u Koreji“, prisjeća se Vuk.
Nakon sedam-osam dana boravka u kampu, iznenada je stigla dojava da prijeti opasnost od tajfuna koji se približavao upravo oblasti u kojoj su bili smješteni i da je potrebno hitno se evakuisati.
„Zbog evakuacije je bilo preko hiljadu autobusa na jednom mjestu. Bio je ružan osjećaj. Bili smo svjesni da idemo na mjesto u kojem će uslovi biti daleko lakši, ali ja to nisam želio. Tamo smo boravili sedam-osam dana prije evakuacije, pa mogu reći da smo uglavnom stigli da uradimo i obiđemo sve što je bilo po planu i programu. Evakuacija mi nije prijala. Bilo je potrebno spakovati sve, uslovi otežavajući, potraga za autobusom. Svima nam je bilo žao što smo otišli, mi smo bili spremni za nešto drugo i mi smo željeli da do kraja ostanemo u tom kampu. Osjećali smo se kao da smo uskraćeni za nešto“, kaže Vuk.
Ističe da nije imao osjećaj straha, a pohvalio je i cjelokupnu organizaciju, koja je, prema njegovim riječima, bila na izuzetnom nivou. Kako navodi, Korejci su željeli da pošalju najljepšu sliku u svijet, svjesni činjenice da je u njihovu zemlju došlo preko 50.000 ljudi.
„Nakon evakuacije smo bili u Studentskom domu, tamo su bili daleko bolji i olakšavajući uslovi, ali mi to nismo htjeli. I tada smo imali puno aktivnosti, slušali smo muziku, gledali predstave, pravili smo njihovu tradicionalnu hranu, ali to nije ni približno onome što bismo iskusili da smo ostali u kampu“, priča Vuk za Portal RTNK.
A poseban doživljaj Vuk vezuje za samo zatvaranje Svjetske izviđačke smotre.
„Poslednji dan smo bili na stadionu, uz kišu, 50.000 ljudi je uživalo i pjevalo, živio sam trenutak. Koreja mi je bila najbolji kamp, jedan sekund ne bih dao nekom drugom da osjeti i iskusi, već bih sve zadržao za sebe. I pored svih dobrih i loših stvari, jednostavno sam sve to prošao i svjestan sam da sada sve mogu i jedva čekam sledeću Smotru u Poljskoj“, zaključuje Vuk priču o najljepšem događaju u životu jednog izviđača.
A izviđačima je pružena mogućnost da obilaze, pa je tako i Vuk posjetio sve gradove u Crnoj Gori, dosta mjesta i u Srbiji, posjetio je i Bosnu, bio je i u Sloveniji, Makedoniji, a Južna Koreja je, kako kaže, najdalje putovanje bilo kojeg izviđača.
„Želja da idem u Koreju javila se 2021. godine, to su bili Dani mimoze, kada je bio početak prijava, a nakon pitanja mog starješine profesora Mijata Božovića da li želim da idem, znao sam da hoću i odgovorio sam potvrdno, bez ikakvih prethodnih konsultacija sa roditeljima. Ali i oni su potvrdno odgovorili i imao sam najbolje iskustvo u životu“, prenosi Vuk.
Vuk Žižić je inače učenik trećeg razreda nikšićke gimnazije i izviđač Odreda „Dragan Cerović Gigo“.
Na nagovor roditelja, izviđač je postao sa sedam godina. Starješina njegovog prvog odreda bila je učiteljica Milica Nikolić.
„Prvih nekoliko godina u izviđaštvu prolazi bez puno aktivnog učešća“, priča Vuk o svojim počecima.
Vremenom su aktivnosti postale ozbiljnije, pa prelazi u Odred izviđača „Ratko Žarić“, zatim postaje izviđač Odreda „Dragan Cerović Gigo“, čiji je član i danas.
Vuk početak pamti po učenju brzog postavljanja šatora, vezanju čvorova, signalizaciji sa zastavicama.
„Kada sam malo stasao, mogao sam da radim topografiju, određivanje kontrolih tačaka na karti, skiciranje dijela terena ili izvještaj terena kojim mi prolazimo da bi se neko jednog dana snašao na tom putu“, objašnjava Vuk.
Tada kreću i prvi izleti u prirodu, a Vuk pamti i prvo ljetovanje sa izviđačima.
„Bilo je to u izviđačkom centru u Prčanju, 2012. godine. Išli smo sa našom učiteljicom. Za nas mlađe je to više bio odmor, ali smo isto usvajali neke izviđačke stvari. A kako smo odrastali i kampovi su bili izazovniji“, navodi Vuk.
Učestvovao je i na raznim takmičenjima.
„Bio sam učesnik kola Lige u Nikšiću, Kolašinu. Ove godine nismo stigli da idemo u Bar zbog školskih obaveza, bio sam učesnik prvog kola Lige u Podgorici, sa odličnim rezultatom. U Plavu sam bio na trećem kolu, naše ekipe su osvojile drugo i treće mjesto, donijeli smo dva trofeja kući, baš sam ponosan na njih. Timski duh je veoma bitan, jedna individua ne može ništa da uradi. Nikad jedna osoba ne donosi odluke, svi zajedno pravimo i svi zajedno radimo. Takmičenja takođe nisu individualna, nego po ekipama koje čine pet ili šest članova, i svako se specijalizuje za jedan dio i onda mi zajedno činimo jednu vrhunsku ekipu. Prvo takmičenje smo završili kao četvri ili peti, a kako sam počeo ozbiljnije da shvatam sve, na drugom takmičenju smo donijeli trofej u naše prostorije i to je bila moja prva nagrada, za Odred Dragan Cerović Gigo“, priča naš sagovornik.
Da je izviđaštvo potpuno neki drugi svijet od onoga što svakodnevno proživljavamo, potvrđuje i Vuk.
„Kada nas pitaju šta to vi izviđate, mi kažemo da izviđamo ljudske potrebe. Mi dođemo na kamp, postavimo šatore, napravimo neki program kojim mi možemo da upoznamo našu zemlju ili neko drugo mjesto. Tako upoznajemo drugačije kulture, znamenitosti i razlike među nama“, kaže Vuk, kojem je izviđaštvo, kako navodi, u rangu sa obrazovanjem.
Iza njega je aktivno ljeto, kao i prethodno, puno novih iskustava.
„Ovog ljeta sam samo deset dana proveo kod kuće, ostalo vrijeme sam proveo na kampovima. Stalno imam akcije, kampove, bio sam u Sjevernoj Makedoniji, prije Makedonije sam bio na moru sa izviđačima, imali smo i Vodnu školu gdje sam ja bio predavač, tako da je ljeto bilo baš ispunjeno izviđačkim aktivnostima“, priča Vuk.
Sa završetkom ljeta, izviđači imaju i manje aktivnosti. Tada nema puno akcije, uglavnom prave plan i program u svojim jedinicama.
„Izviđačka godina počinje kao i školska godina, u septembru i završava se narednog septembra. Sada nam predstoji period kada pravimo sastanke u našim jedinicama. Moja jedinica je stacionirana u Gimnaziji i slijedi period u kojem moramo da obučavamo naš mlađi kadar, stariji izviđači treba da im pokažu ono što smo mi već radili. Mi smo u svojim prostorijama do kraja februara. Kada krenu Dani mimoze, u Herceg Novom, mi krećemo da se „budimo“. Krajem februara, početkom marta, kreće i naša Liga“, priča Vuk, koji je i načelnik odreda, a njegova uloga je i da edukuje novi kadar, da smišlja program, kao i da raspoređuje program svojim vodnicima.
Vuk kaže da su ljudi u izviđačima drugačiji, otvoreni su prema svima, iskreni, druželjubivi.
A zaključuje i da ga je izviđaštvo naučilo da živi trenutak.
„Ne želim da mi vrijeme prolazi u čekanju, želim da uživam u svakom radu i procesu, to su me izviđači naučili.“
Danijela Simanić
Foto: Privatna arhiva/Savez izviđača Crne Gore
