Emisiju “Tragovi” pogledajte večeras na Televiziji Nikšić od 20,30h.
Zavraca je zaselak Miločana, desetak kilometara udaljen od Nikšića, na domak jezera Krupac, ispod brda Jakalj i Vjetarno i planine Zla gora. Taj zaselak je 65 godina dom Vukosave Adžić. I oni koji ne znaju gdje se to mjesto nalazi čuli su za Vukosavin sir, mladi i stari skorup. Na cijeni su, iako ih danas proizvodi drugačije nego nekada. Nekada je u mljekaru pod slamom, razlijevala u kalice, kupila u kace, a izdizala je i na katun u Zloj Gori gdje paša i planinski vazduh taj nimet darivaju posebnim mirom. Ali, od ruke joj taj rad ide i u osamdeset petoj godini života, i ne pada joj teško. Drži krave, svinje i kokoške a pomažu joj sinovi, snahe i unučad.
Bila je Vukosava viđena planinka i među planinkama u rodnoj Dugi. Otac joj je poginuo u ratu pa je, kao petogodišnja djevojčica, kako bi pomogla majci, počela da čobanuje, muze krave i od majke uči tajne spravljanja sira i skorupa. U školu je išla drugi i drugi dan, na smjenu sa sestrom, jer jedna je morala da čuva ovce i jagnjad. Bilo je to djetinjstvo gotovo svih njenih vršnjakinja u Dugi, pa je tada dobrih planinki bilo dosta, iako su sela bila bez vode, struje, puta…
Kada se 1958. udala za Nikolu Adžića, nastavila je i usavršila taj posao u Zavracama, u sličnim uslovima, i tako je stekla ”titulu” vrsne planinke. Iz Duge je do nikšićke pijace, gdje je prodavala mrs i sir išla pješke, a iz Zavraca prugom. Tada ničega nije bilo u izobilju osim čeljadi, rada i sloge. I tamo su djeca od malih nogu učena radu, skromnosti i poštovanju sveg što se ponese sa ognjišta.
Trebalo je da prođe tridesetak godina da Zavraca dobiju ono o čemu je Vukosava, dok je uz petrolejku obavljala sve poslove, mogla samo da sanja – struju, vodu i kakav takav put, pa razne uređaje koji odmjenjuju čovjeka. Svaku udobnost. I baš tada su ostala bez onih zbog kojih je sve to rađeno-čeljadi. Zato na Vukosavinoj vagi uvijek pretegne tas na kojem su Zavraca nekada.
U kući sagrađenoj 1890. živi i danas, a u drugoj koja je, osim te, naseljena tokom čitave godine je njen sinovac Jovan. Oni su jedini stalni stanovnici Zavraca. Djeca, snahe i unučad često su tu, ali vrata kuće svakoga jutra otvara, a večeri zatvara Vukosava.
Njen sin Bajo priča da i kada se desi, a dešava se, da nekog put nanese kroz Zavraca pita – da li je moguće da je to prelijepo mjesto napušteno. Možda bi neko došao da živi, kaže Bajo, da je put uslovan. Ovako se toj ljepoti i čistoti dive posjetioci.
Vukosavini unuci iz Engleske Zavraca doživljavaju kao raj, a jedan od njih, iako rođen u Londonu, kada ljeti dođe prihvati se svih seoskih poslova i u štali i na njivi.
Mjesto Zavraca kroz vrijeme mijenjalo je teritorijalni status, a od šezdesetih godina 20. vijeka, kao zaselak Miločana, pripada mjesnoj zajednici Vidrovan. Davno, prije 150 godina, bila su vremena nahija i kapetanija, pa su Zavraca pripadali Gornjepoljskoj pa Nikšićkoj kapetaniji, a od 1925. kada Nikšićki srez dobija 11 opština, u sastavu su Kočanske opštine. Od 1964. ukidaju se srezovi i formiraju mjesne zajednice, kao najmanje administrativno teritorijalne jedinice, pa su se Zavraca, kao zaselak Miločana, našla u mjesnoj zajednici Vidrovan. I kuća Adžića bila je podjeljena, dio je pripadao Kočanima, dio Gornjem Polju. Ta kuća i dalje čuva uspomenu na vrijeme srezova.
A, Vukosava čuva sjećanje na vrijeme kada je dobra planinka bila na glasu, kada se život na selu odvijao po nepisanim, ali strogo poštovanim, običajnim zakonima pa se nije umnogome razlikovao od mjesta do mjesta. Ugledan je bio ko je pošten, stamen i mudar, bogat ko je imao stoku i zemlju, a svaki pedalj plodne zemlje bio je pod zasadima. Od motike se živjelo, kuće su bile fabrike svega i svačega a ruka, i ženska i muška i dječija, glavna mašina… Ruka je u Dugi i Zavracama, ne tako davno, bilo dosta pa se iz ničega stvaralo sve. Iako je dio te priče, Vukosava se danas često pita kako je to bilo moguće, a odgovor zna: Bilo je skromno, radno i složno.
Sonja Vujadinović
Foto/video: RTNK
