Večeras od 20,30 h na Televiziji Nikšić pogledajte emisiju „Tragovi“
Prije pola vijeka Nikšićanin Milo Radović počeo je da otključava vrata sajdžijske radnje Redžića, koja je i danas jedan od simbola Nikšića, a prije desetak godina izletištu Blaca počeo je da vraća ugled simbola Nikšića. Zato ga u gradu prepoznaju kao majstora-časovničara i volontera-ekologa.
Sedamdesetih godina 20. vijeka Milo, tada učenik srednjoškolskog centra, bio je na praksi kod majstora Vera, čije sajdžijsko umijeće se pročulo van granica Crne Gore, a Vero je zanat izučio kod svog oca Ilijaza, majstora nad majstorima. Majstor je prepoznao čiji prsti će se uspješno savijati oko detalja, koji se ne vide golim okom, pa je prije petnaestak godina majstorstvo prepustio Milu. Tako prvi sajdžija u porodici Radović, osim vještina starog zanata kojim je opremio bratanića Miloša, čuva i trag o majstorstvu Redžića čiji zaštitni znak je časovničarska radnja u Njegoševoj broj 4:
„ Kada sam prvi put došao u radnju, na praksu, Vero mi je dao ključ od radnje. Kako tada tako danas. Dešava se i danas da mušterija dođe u radnju, obrati se meni i kaže -Vero vidi mi ovo, a Vero je umro prije tri godine. Porodica Redžić bila je čuvena i van Crne Gore. Verov otac Ilijaz mogao je sve da napravi i popravi. Izrađivao je na primjer, zupčanike za satove. Tada su bili pravi majstori, a danas smo mi više monteri. Ovo nije samo radnja, već škola u kojoj su zanat izučili časovničari, koji su radili ne samo u Nikšiću: Veljko Odalović, Đorđe Aćimović, Mirko Perović, Sveto Mijović, Mileva Živković, Duško Vukotić, Željko Burić… Časovničarski zanat izumire, u Nikšiću su ostale dvije radnje. A svako, ko hoće da radi, može da zaradni osim onih koji bi htjeli da se obogate za noć.“
Sajdžijski zanat star je koliko prvi mehanički sat, a prvi je u 10. vijeku napravio Njemac Gerbert. Čuvari vremena, kako su u 15. vijeku nazivani satovi, imali su uvijek svoje doktore. Njihove intervencije nekada su bile zahtijevne kao i hirurški zahvati-što sat vredniji, a mjera vrijednosti je tek unekoliko cijena, intervencija je komplikovanija. Milo, kojem je majstor Vero nadjenuo nadimak Joko, pamti vrijeme otkada časovničarski zanat podrazumijeva popravku sata, ali i to vrijeme moda munjevito mijenja-od satova mehaničkih do kvarcnih, modnih i pomodnih, statusnih i simbola datuma i događaja:
„ Sada ima dosta satova koji su samo modni detalj… Ne mora da radi i pokazuje vrijeme. Nekada je svaka veća firma radnicima poklanjala satove. Sjećam se Željezara je, u jednoj godini poklonila radnicima 2.000 satova marke „Darwil“. Vero je u inostranstvu nabavljao djelove. I danas neko donese taj sat, ali rijetko. Uglavnom se mijenja kaiš, baterije, staklo… Sat nije ni potreban kao mjerač vremena.”
U digitalno doba Milo Radović čuva staro vrijeme u kojem su šegrti zavidjeli kalfama, ovi majstorima. Tih šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih 20. vijeka Nikšićanima je odlazak kod sajdžija, a bilo ih je desetak i većina je zanat pekla kod Redzića, bio segment kulture življenja. U radnji još ima satova koji su na popravku doneseni prije pola vijeka.
„Ovdje ima satova starina, koji su tu decenijama. Nećete vjerovati da je tu ceduljica koju je zakačio majstor Ilijaz. Nijesu to satovi velike vrijednosti, ali su vrijedni samim tim što su toliko stari. Za ovaj kao i za druge zanate najvažnija je praksa. Poslije nekog vremena znaš prije nego otvoriš sat u čemu je problem. Sada je moje sinovac Miloš na potezu. Voli da radi i zna da radi, a inače svaki posao se može naučiti, a za ovaj je potrebna koncetracija i strpljenje.”
Čarobni svijet finomehanike-mehanizama i servisa, majstor Milo i njegov sinovac Miloš, upotpunjuju svijetom po ljepoti i izdašnosti jedinstvenog parka Blaca na korak od doma u Mušovini. Oni tamo uživaju ali i stvaraju, uređuju i održavaju prostor u kojem se vrijeme usaglašava sa onim u radnji za popravku vremena. Časovničari svaki slobodan trenutak provode u tom kutku i opremaju ga stazama, klupama, ljuljaškama, roštiljima… kako bi posjetioci uživali u čarima divljine u srcu grada. Joko pamti vrijeme kada su Blaca bila poput prašume i kada tu divljinu niko nije smio ukrotiti. Taj prostor je, priča se, poslije rata pošumio Tošo Nikčević. Devedesete nijesu tražile dozvolu za devastaciju koja je trajala sve do 2015. kada je tu sa projektom Društva mladih ekologa počeo da raste eko-park, prostor koji bi svako trebalo da doživljava kao svoj i poseban. Milo je za takav doživljaj Blaca 2020. proglašen volonterom godine:
„ Kao dijete sam u Blacama provodio mnogo vremena, ali to je bila prašuma. Nije bio urađen put pa su posjetioci morali da se snalaze. Ali, tada niko nije smio ubrati grančicu. Taj prostor je bio zaštićen, Od kada je napravljen objekat na ulazu počela je devastacija. Sa Društvom mladih ekologa odlučili smo da tome stanemo na put. Napravili smo mostove, klupe, stolove, roštilj, ljtnikovac, ognjište, sprave za vježbanje, stazu 7-8 kilometara, oglednu baštu… To je raj sa pet izvora i dva ponora, a voda je pitka. Samo bi trebalo zaštititi taj prostor.”
Lijepo vrijeme dovodi u Blaca brojne posjetioce svih generacija. Svako bira kutak za uživanje, jer eko park to omogućava. Prirodu slijede Društvo mladih ekologa, Milo, Miloš, još poneki entuzijasta i većina posjetilaca. Milo Joko Radović svakodnevno gradi, popravlja i podsjeća šta Nikšić ima na tom prostoru:
„U Blacama su uređena tri prostora, a može mnogo više. Ali, postoje i oni koji uništavaju opremu, a najžalije mi je kada posjeku mlada stabla. Tu su problem i psi lutalice, oni su bezopasni, ali nije lijepa slika. Svaki grad bi poželio da ima Blaca pa mi je nejasno zašto se, kao što je bilo nekada, taj prostor ne zaštiti zakonom.”
Umijeće sajdžije, časovničara, urara Mila Nikšićani nose na ruci, u džepu ili na vidnom mjestu na zidu, a u umjeću volontera – ekologa Mila uživaju. Vrijeme Blaca, kao izletišta, u Nikšiću opet dolazi, možda i vrijeme časovničarskog zanata čiju lokalnu istoriju ispisuje na desetine majstora:
„Danas je ovaj ali i drugi zanati na izdisaju. Dođe mušterija kod mene da mu popravim tašnu. Prije svega nema škole. Volio bih da ima još pet sajdžija u Nikšiću, jer svako bi imao posla.”
Sajdžijski zanat u Nikšiću godinama izmiče nestajanju. Za sada uspješno. Slična sudbina pratila je nekada čuveno nikšićko izletište Blaca koje sa pričom o sajdžijskom zanatu povezuju Milo i Miloš. Milo je nastavio tradiciju časovničarstva u radnji Redžića koju Nikšićani i danas tako oslovljavaju, a Miloš nastavlja tu i tradiciju tog zanata u porodici Radović. Na adresi Njegoševa broj 4. je radnja u kojoj se i figurativno i stvarno, pamti i popravlja vrijeme, a u Studenačkim glavicama je izletište Blaca čije vrijeme je, opet, uskladio čovjek osjećajem za značaj prostora i uvažavanjem nesmetanog hoda sata.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
Toe jedna ljucka velićina takih je ljudi malu u nikšicu
Prekrasna radnja kakve nema u C.G.a i šire,razni antikviteti,muzej