emisiju „Neispričane priče“ pogledajte večeras od 20,30 h na Televiziji Nikšić
Nakon Drugog svjetskog rata kolonizacija je oko 600 Golijana odvela u Vojvodinu, dominantno u Vrbas. Tridesetak godina kasnije 1976. kada je otkriven Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, desila se prva organizovana posjeta Golijana iz Vrbasa zavičaju, a jedna od masovnijih bila je 2012. prilikom osveštavanja Manastira Svetog Save pod Orlinom. U međuvremenu, Zavičajno udruženje Golijana u Vrbasu i Golijski sabor kulture iz Nikšića organizovali su niz manifestacija čija tema je Golija, a centralna je posjeta zavičaju. Godine 2023. 28. maja, pedesetak zavičajaca, koji na različite načine osjećaju i doživljavaju zavičaj, došlo je iz Vrbasa u Goliju, a samo je osamdeset šestogodišnja Aneta Govedrarica Novaković posjetila rodni kraj. Imala je osam godina kada je iz kuće na Bobotovom groblju krenula na dalek put:
„Sjećam se da smo bili u koloni i da smo dugo vozom putovali do Vojvodine. Mesec dana. Moji roditelji su se teško rastali sa Golijom, ali morali su da idu. Ja sam mala otišla i sada kao da sam tamo rođena. Organizovano treći put dolazim i svaki put kažem – evo je moja Golija. Moja kćerka je došla sa mnom, a dolazio je i moj sin i bratov unuk, vole da znaju odakle im je deda.”
Vitalne su veze Golijana iz Vrbasa sa Golijskim krajem pa traju u drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji… kao tragom zapisa Meše Selimovića da generacije i pokoljenja traže i nalaze “u zavičaju arhetipske slike svoje genealogije i starozavjetnih predanja”.
Ovog 28. maja 2023. pedesetak potomaka onih koji su, prije gotovo osam decenija, napustili rodni kraj došlo je u Goliju. Miroslav Doknić, unuk Kosta i Stoje Doknić koji su, sa sedmoro djece, otišli u Vojvodinu 1946. kaže da mu je tajnu šta je ustvari kolonizacija otkrio njegov profesor:
“Rekao mi je – kolonizacija je odvajanje djeteta od majke. Ti stari, kao moja baba i stričevi, bili su fizički tamo, a duhovno uvijek u Goliji. Golijski narod sa prvim gutljajem majčinog mlijeka uzima ovaj kamen i nosi ga sa sobom. Oni su Goliju, onakvu kakvu su ponijeli, nama prenijeli. Zato, kada sam u Goliji, prepoznajem da svaki kamen, svaka međa, ima svoj naziv, ovdje nijesu samo ljudi kršteni, ovdje je i zemlja krštena.”
Miroslavov sinovac, Milan, u Goliju je doveo svoju djecu jer je, kaže, svjestan da je čovjek bez korijena ništa:
“Mi nismo imali fizičku vezu sa Golijom, kao deca nismo čak ni dolazili, ali odrastali smo sa pričama naših baka i dedova i kada sam 2015. prvi put došao u Goliju sa Udruženjem, činilo mi se da sam tu živio. Sada sam doveo svoju decu da vide gdje im je sahranjen đed, navrđed, kurđel- to je bogatstvo.”
Mitar Jovović, čiji je đed Ratko sa dva brata 1946. otišao iz Štitara, Goliju često doživljava kao svoj rodni kraj jer je, svakodnevno, naročito od bake, slušao priče o Goliji:
“I danas te priče čuvam u srcu, ili memoriji i one se aktiviraju kad god dođem ovde. Iz Golije ću poneti momente sa ljudima, smeh, anegdote, dogodovštine koje sam čuo, uglavnom uspomene… a ove ljude uvek je krasilo zajedništvo, pesma, priča, moba…”
Toga dana Krstac je, nakon liturgije u Manastiru Svetog Save, čitanja pozdravnog pisma koje im je uputio Slobodan Babić, obilaska Golije, okupio Golijane. Kao nekada davno kada je Golija bila opština, a Krstac vraošica, ili ne tako davno kada je, makar, za praznike živio pun život. Zato je dolazak Vrbašana, čiji su korijeni po nekoj liniji u Goliji, bio praznik za ovaj kraj koji je nakon drugog rata imao 2 500 stanovnika a danas 250, u jedanaest sela. Po mnoga znanja i iskustva treba doći u Goliju, kaže Branislav Perović, predsjednik Udruženja Golijana u Vrbasu koje je organizovalo ovaj susret- od 2011. četvrti:
“Često organizujemo promocije knjiga, donatorske večeri, a učestvovali smo u pravljenju spomenika guslama. Mi hoćemo da znamo i ko smo i šta smo i da to znaju naši potomci. Sada radimo Monografiju Golijana koji su 1945. kolonizirani. Ovaj narod je oličenje ljudskosti, i ne znam ko može da bude dočekan, kao moji Golijani”.
Iako je slušao priče o golijskom gostoprimstvu Radoslav Papović nije očekivao takav prijem i dan osmišljen na takav način:
“Pun sam utisaka i prenijeću rođacima, koji ovoga puta nisu došli, da to obavezno urade sledeći”
Dan Vrbaških Golijana bio je izuzetan događaj i za Golijane koji su ostali na ognjištima, i one koji tu ne žive ali još održavaju đedovinu i očevinu. Doživljavaju taj susret sa povišenom emocijom, ali i gorčinom, jer ih sjeća na vrijeme kada je Krstac bio varošica. Radomir Manojlović, koji živi u Podgorici, pamti vrijeme kada je gotovo svako golijsko selo imalo domove kulture:
“Ovo je, naročito poslednjih tridesetak godina, zaboravljeni kraj. Raduje me koliko mladi ljudi, potomci onih koji su otišli iz Golije znaju o Goliji, ali nosim žal što je Golija, naročito planine, izgubila bogatstva…”
Vremena nekada, naročito kada se dese masovnije posjete Goliji, sjeća se i Lazar Papović. Kaže da je Golija kada je 1957. izgubila staus opštine, izgubila mnogo, ali je ekonomski dobila u sledećih dvadesetak godina:
“Bili su na Krscu prodavnice, magacini, otkupna stanica… A sada je to pustinja. Na primjer, 1961. na popisu stanovništva, u mom selu Gornji Kazanci sa Papovinom, bilo je 330 stanovnika, a danas nas je četrnaestoro… Došli su Vrbašani, upoznali smo ih sa načinom življenja u Goliji nekada, dive se kako je to bilo moguće… Živnula je Golija, danas je lijepo, a sjutra neće biti nikoga.”
Vedute golijske rekli bi u Vrbasu, a u Goliji kažu slike čijim nezaboravom se čuva fizička i duhovna fizionomija golijskog kraja kroz vrijeme. Golijani su donijeli iz Vrbasa i priče koje daju pun smisao ovim okupljanjima kao ontološkoj kategoriji, a te priče svjedoče o neraskidivoj vezi čovjeka sa korijenima. Jednu je ispričao Jovo Kankaraš, čiji preci su doživjeli dvije kolonizacije, prvu u Makedoniju i drugu u Vojvodinu:
“Ja sam dovodio sina i unuka u Goliju i dopada im se ovdje. Moja kćerka je udata u Americi, ali ubjeđuje me da kupim tu parče zemlje da može da kaže – to mi je od oca..”
Za kraj ovog zapisa o posjeti Golijana iz Vrbasa Goliji, zavičaju, a tako je doživljavaju i oni čijem prezimenu nije zavičaj, citiraćemo riječi Isidore Sekelić: „Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli… Ostavili su iseljenici sela i njive, kuće i groblja, ali u gorko stisnutim ustima nose svoj jezik, i gde se prospe reč koja se do dna i do kraja razume, tamo će biti zavičaj i život.”
Na tom tragu potomci Golijana u Vrbasu imaju dvije zavičajne priče-VRBAŠKU žive, a GOLIJSKU doživljavaju.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
