emisija „Tragovi“ na Televiziji Nikšić večeras od 20,30h
„Ja se nijesam školovala i ne mogu ti pričati zašto, ali sam zimi gledala đecu kako po tri sata gaze snijeg do škole, od Kostina dola do Boana. Kao mala radila sam sve poslove, kada sam se udala, kao i sve žene, radila sam od kad svane dok mrkne, a kada mrkne plelo se, prelo, tkalo… Danas mašina kosi i plasti, struja kuva i pere…“ kaže devedesetšestogodišnja Milica Čurović.
Kada se sjeti svog djetinjstva i mladosti, u Strugu i Tušini, Milici ovdašnji način živjenja izgleda kao priviđenje. Zar je mogla da vjeruje dok je čobanovala, danima plastila, žnjela, kidala, prala na Bukovici, tkala na natri sve od pelena do ponjava, pravila opanke i čuvala ih pod pazuhom od rose i kiše a gazila bosa, tragala za ljepšom zakrpom, prtila na leđima ili ramenu drva, burila i žbanove… da će doživjeti da sve to radi mašina:
„ Danas, evo, u kući struja sve radi, pere, peče, kuva, samo prstom dovati. Grabulje plaste same, mašina radi. To nikad ne bih vjerovala. Radila sam sve što me zapalo. Pravo da ti kažem svaki rad mi je išao od ruke, i da čuvam i žnjem, i da pletem, predem, tkem, radim po kući… fin mi je bio i mrs. Danas se niko ne pokriva suknenim aljinama, kažu, grebu ih. Sve će to uništiti gagrica.“
Teško je ukratko ispričati šta se sve radilo na selu nekada, kaže baka Milica. Dosta toga se i zaboravi, jer bilo je davno:
„Slušala sam, kao većina žena, što mi je naređeno, i eto. Ako si imala svekra ili đevera, zaovu… ujutro ustaneš rano, spremiš opanke, gete… sve da bude spremno kada poustaju, pospeš im da se umiju, a voda se donosila u burilima ili žbanovima. Žene su radile i nijesu se žive čule. U kućama je bilo dosta đece. Nije se imalo kad spavati i odmarati. Moraju da priječaju opanke, kada propanu, a ako bi kiša, kažu – sazuj opanke, turi pod pazuvo, dok kiša prestane ili rosa omane, a noge kao kamen. Jedino se nije bilo gladno. Sve ove livade, sve je orano. Bilo je dosta žita, krompijera, kupusa. Borila se familija da čeljade bude sito. Kad se dijete krivi ako imaš vremena poradiš oko njega, ako nemaš ono zaspe. Pelene su se tkale i stručice i poturači. Nikad nijedno dijete nije imalo zle bolesti, svako rumeno ko jabuka. A žene su oblačile šta im se strnulo. Ako nađi zakrpu čuješ – odakle ti ta zakrpa, lijepo si to okrpila. Vazdan se radilo za kilo prlja sira. Žban na rame, burilo na leđa, a konji odmaraju.“
Doživjela je baka Milica mnoga čudesa pa i čudo prirode da u rodnom Strugu i snjegovi ne padaju kao nekada, a da u Tušini, gdje se udala, danas ima svih sprava koje odmjenjuju ruku, a da je ruka sve manje. Ona svoje i u devedeset šestoj godini, a izgledaju kao da je čitavog života držala olovku, lagano savija oko pletiva, kao nekada. Lice joj nijesu premrežile bore i ne zna kako: „Nikada nijesam koristila ništa, lice nijesam štitila ni od sunca, ruke sam ponekad mazala pomadom. Ne znam kako. Tako je bilo nekad.”
A mnogo toga što je bilo nekada, kada bi je pitali, Milica bi zadržala jer, ne postoji ništa ljepše od povjerenja, razgovora, iskrenih susreta, sabranja oko veselja i tuge. Po tome više nego po patnom životu koji je, kao većina žena, na crnogorskom selu živjela, a koji ni najvještiji pričač ne može dočarati, pamti vrijeme nekada.
„Ništa nijesi zamislila da ti je teško. Jedno drugom pomaže, jedno s drugim razgovara, čeka, pjeva, a naroda dosta. Nijesi mogao mrdnuti da te neko nije stigao. Uveče kad namirimo idemo kod komšija… Neka je bilo teško, bilo je lijepo i veselo. Danas ne možeš vidjeti čeljade, da prolazi. Samo kola tamo-amo… I danas da biram izabrala bih život na selu, a da sam mlada, pa da me neko pita, od gradova bih izabrala Sarajevo, tamo mi se najviše dopada.”
Baka Milica prizvala je zapise stranaca o Crnogorkama iz druge polovine 19. i prve polovine 20. vijeka, koje savremeni tumači ocjenjuju romantičarskim, jer se u njima putopisci, iz tada velikih svjetskih gradova, i pored teškog položaja žene u Crnoj Gori, dive poštovanju koje su uživale i dostojanstvu sa kojim su išle kroz život i savladavale probleme.
Baka Milica nije čitala te rukopise, ona je živjela taj život i u dubokoj starosti zadržala otmenost onu o kojoj je, na primjer, pisao Jovan Cvijić: “Jedva da gdje ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke. Prepoznajemo je i u jednoj od recenzija djela francuskog umjetnika Teodora Valeria, kojem je Crnogorka bila inspiracija:
“Ovo nije priča o salonskim ljepoticama, što zavode i stasom i glasom, ovo je priča o ženama od kamena, nastalim u ratnim vihorima i neprestanoj borbi sa neumoljivim i surovim zakonima prirode na prostorima Crne Gore u minulim vjekovima.”
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
