emisija “Tragovi” na programu Televizije Nikšić večeras od 20,30h
„Vladao je tifus u Rudinama i moja porodica je oboljela. U avgustu 1944. umrli su, za petnaest dana, i majka i otac. Ostalo je nas šestoro djece, svako ispod petnaest godina. Nije bilo govora o nastavku mog školovanja. O nama je brinula tetka, očeva sestra koja nije bila udata, vazda joj hvala. I preživjeli smo, a bilo je teško…” priča devedeset trogodišnji Milan Gojković, željezničar-izuzetan pamtiša, veliki poštovalac knjige i znanja koji je, sa tri razreda osnovne škole, mogao da parira i onima sa visokimm školama.
Imao je, kaže, dobro pamćenje, ali je 2006. doživio dva moždana i od tada mu je oslabio sluh, a i ne pamti kao nekada.
Mnogo šta, i pored duboke starosti i zdravstvenih problema, pamti Milan. Dugo je i izučavao genezu naseljavanja Nikšićkih rudina. Prikupio je dosta podataka, knjigu nije objavio, a sa knjigom se ne rastaje.
Pamti kada je u selu Rudine, jednom od 11 sela Nikšićkih rudina, bilo 98 domaćinstava, a u zaseoku tog sela, Bajov Do, dvadesetak, kada je osmogodišnja škola u Rudinama, Špiro Vidović, imala pet područnih odjeljenja, a ove 2023. vrata škole otvaraju se za jednog učenika.
Moćan je to opis vremena i vremena u Rudinama, selu dvadesetak kilometara udaljenom od Nikšića, ali i u čitavoj oblasti Nikšićkih ili Bijelih rudina, koje gospodare sa 227 kilometara kvadratnih prostora. Za vremena, koliko pamti, a pamti, kaže, 85 godina unazad, mnogo toga se promijenilo:
„Danas samo u pet kuća u mom selu živi poneko. Raselilo se, a stvoreni su svi uslovi za život. Pamtim kada su u tih 98 porodica samo dva čovjeka, dva Perovića, imala fakultet, a kada su radila samo tri čovjeka-učitelj, pop i putar… Bilo je to 1935. godine, prije izgradnje pruge Nikšić -Bileća. Živjelo se teško, uglavnom od stočarstva, a ko je imao imanje i od poljoprivrede, iako je u Rudinama bila samo jedna živa voda. Mi smo imali dobro imanje pa smo imali hrane, a u ostalom se oskudijevalo. Otac se star oženio, sa 56 godina, a majka je imala 22 godine. Rodilo se nas šestoro djece, prije rata.“
U zaseoku Bajov Do, Milan Gojković proveo je 75 godina. Bio je na glasu kao naočit mladić sa tri razreda škole, ali i memorijom koja ga ne izdaje ni u desetoj deceniji života. I danas, kada u Ulici Novaka Ramova sa suprugom Anđelijom dijeli šezdeset četvrtu godinu braka i zadovoljstvo zbog zdrave i uspješne porodice, pamti kako mu je majka govorila da će biti učitelj, jer dobro uči, kako je u njihovu kuću ušetao, obučen u odjelo od slova kao nagrada za tada najboljeg đaka, harambaša Stojan Kovačević…
„U školu sam pošao 1938. Sa mnom je bilo 28 đaka i danas imam spisak. Bio sam odličan, najbolji i dobio sam knjigu Harambaša Stojan Kovačević, prva knjiga- koja je ušla u našu kuću, nijesmo imali nijednu. Danas ih imam pet stotina. Školu je u Rudinama napravio i lično prisustvovao njenom otvaranju 1910. kralj Nikola. Iz te moje generacije, malo stariji, bili su Rade Delibašić i Batrić Gardašević, kasnije doktori nauka. Majka je govorila da ću učiti za učitelja, jer dobro učim. Ali, otac i majka su umrli od tifusa. Kada je majka umrla, umro sam i ja. Krajem 1945. došlo je da đeca bez roditelja idu u domove za ratnu siročad. Tada su moj brat, bio je u drugom razredu i sestra koja nije bila u školi, upućeni u dom, u Kotor. Ustavljali su i mene, ali ja nijesam mogao da ostanem, a da sam ostao završio bih neku školu, jer ja sam mogao da učim. Imao sam dobro pamćenje. Ovako sam ostao na tri razreda osnovne.“
Milan nije imao uslove da nastavi školu i posvetio se imanju. Trebalo je preživjeti teško poratno vrijeme, ali bilo je to vrijeme kada su Rudine obećavale život:
„Počela je obnova zemlje, radne akcije. Nije me imao ko zaštititi, kao što su neke štitili roditelji, pa su me slali na dobrovoljni rad, prvo kada se gradio put Jasen-Velimlje, prvi u Banjanima, a 1947. bio sam četiri mjeseca na izgradnji pruge Nikšić-Titograd. U brigadi je bilo oko 300 omladinaca. Dosta se radilo. Tada je bilo veliko kada neko ko se dobro pokaže dobije pohvalu. Ali, najpametnije je uradio onaj ko je bio na državnom poslu, a moglo se zaposliti. Davalo se tada sledovanje, bila je planska raspodjela hrane, odjeće, obuće… Ko je bio zaposlen dobijao je više, a u našoj kući nije bilo zaposlenih.“
Iako je, u to vrijeme, škola koju je toliko želio, bila daleko od njega, nastavio je da uči i saznava. Znao je da je knjiga njegov prozor u svijet i kada je zbog smrti roditelja napustio školu i počeo da se bori za život i sa životom, i kada je postao vješt zidar i guslar kojeg je čuveni Branko Perović smatrao svojim učiteljem i kada je u bezvodnim Rudinama stvarao uslove za život… Bio je željezničar sa talentom za mnogo šta, a postao je poznat po znanju koje su mu dali knjiga i mudri ljudi, a među njima je bilo i onih bez razreda škole:
„Dosta sam radio i dosta stvorio. Znao sam da radim seoske poslove, ali i zidarske. Gledao sam kako ljudi rade i učio… Uvijek sam nastojao da se ugledam na one koji najbolje rade i više znaju. Gledao sam kako se voltaju krečane i odmah sam kod kuće napravio jednu, a onda sam stotinu u selu natovario i svoltao. Tako sam napravio kuću, štale, dvije vode, podigao voćnjak, pekao rakiju. I uvijek sam nastojao da se sa ljudima lijepo ophodim i lijepo sretam. Pamtio sam kako mi je otac govorio da nigda nikome ne učinim nešto što ne bih volio da neko meni učini pa sam uvijek bio lijepo sa ljudima. Tada se išlo na igranke, sijela, a znao sam da guslam i sviram u diple koje sam sam izrađivao. Znao sam na stotine narodnih pjesama. Često sam razgovarao sa Radovanom Bećirovićem, a sa guslarom Brankom Perovićem bio sam veliki prijatelj. Bio je mnogo mlađi od mene pa me smatrao svojim učiteljem. To je i zapisao.“
Na predvojničkoj obuci Milan je pokazao talenat da nauči i zapamti pa je, iako je imao samo tri razreda škole, uspio da se upiše u Podoficirsku školu u Valjevu. Tada mu se pružila prilika da ide dalje, ali nije mogao da napusti kuću i imanje:
„ U mojoj četi Slobodan Vujačić, kasnije je bio doktor nauka, bio je najškolovaniji, a ja sam, vjerujem, imao najmanje škole. Ali, nijesam izostajao, učio sam dobro. Došla je, jedne prilike, kontrola iz Prve armijske oblasti. Nakon mog raporta, i danas znam svako slovo, pukovnik mi je rekao da sam talenat, a ja nijesam znao šta mi je to rekao.“
Milanov radni angažman počeo je1958. Bio je jamski radnik u rudniku boksita u Rudinama, a kada je on zatvoren između imanja i zaposlenja na rudokopima u Župi, izabrao je imanje i rad na željeznici. Za manju platu, ali bliže kući. Na željeznici je bila mala plata, ali moglo se učiti i napredovati. Milan je dobio kvalifikaciju, a kada je završio sa odličnim uspjehom jednogodišnji kurs, postao je poslovođa.
„Počeo sam rano raditi i nikada nijesam bio besposlen. Zato i danas dosta čitam. Od jednog mudrog čovjeka sam, kao dječak, čuo da knjige pišu pametni ljudi. U svakoj se nešto nađe. Uvijek sam čitao. Kada nije bilo struje čitao sam spram petrolejke. Dok sam se kretao vani, razgovarao sam sa dosta pametnih ljudi i od njih učio. Pamtim kada je bilo dosta nepismenih ljudi, ali se tada slušao onaj koji pametno priča. I tako su ljudi dosta saznavali. Sada čitam knjigu Crnogorska hronika, Novaka Kilibarde, a pročitao sam sedamnaest knjigu Iva Andrića. Posebno volim istorijske knjige, volim da znam kako je nekada bilo. Mnogo toga zabilježim, jer dok čovjek jedan problem rešava, tri se rađaju. Ja sam zadovoljan čovjek, oženio sam se 1959. Dobili smo petoro djece, svi su bili dobri đaci-troje lučaši, a dvoje je završilo fakultete. Imamo dvanaestoro unučadi i osmoro praunučadi. Dolaze nam, obilaze nas i dosta nam je lijepo.”
I u vrijeme kada je drača osvojila staze i puteve koje su Rudinjani nekada sami krčili kako bi hvatali korak sa vremenom, kada tek poneki čaktar podsjeti da je tu i danas život, Milan Gojković se prvo sjeti zapisa o naseljavanju tog kraja na zapadu Nikšićke opštine, stare škole u Rudinama koju je 1910. otvorio kralj Nikola i nauka oca da nikome ne učini ono što ne bi želio da neko njemu učini. Kako je naučio da volta krečane zna, sjeća se lekcija kojima je osvajao kvalifikacije od radnika do poslovođe, svakog slova raporta čime je zadivio pukovnika, ali kako je zavolio knjigu ne zna… Oduvijek je čitao i nije primjećivao da ga ljudi prepoznaju po tome, iako o tome pričaju i oni koji ga ne poznaju.
Kada bi ljudi znali što ne znaju svijet bi bio čudo, kaže Milan, a rečenica sa ljudima se treba lijepo sretati, koju često ponavlja kao životni princip – sabira na hiljade ispisanih strana i u raspravama potrošenih sati o odnosu čovjeka prema čovjeku:
“Lijepo je učiti i znati. Kad bi čovjek znao što ne zna svijet bi bio čudo. Iako čovjek ne može imati sve što voli, treba da voli ono što ima, a niko nema sve. Ja tako mislim. Treba uvijek učiti od onog koji pametno radi i pametno živi. Gledao sam da nešto naučim od pametnog čovjeka i da se ugledam na pametne i uspješne ljude. I nastojao sam sa radnicima da se sretamo kao ljudi. I danas, a u penziji sam 32 godine, kada se vidimo, izljubimo se. Lijepo je kada se ljudi sretaju i sastaju kao ljudi.”
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
