emisija „Tragovi“ na programu Televizije Nikšić večeras od 20,30h
U vrijeme kada su kuće zidane bliže brdu, kamenom a često i suvomeđom a pošivane slamom, u Miločanima, naselju kraj Nikšića, rođena je Ljubica Božović. Bilo je to 25 godina prije nego što je u selo uvedena struja, 14 prije otvaranja prve škole, pet godina prije Drugog svjetskog rata.
Vrijeme djetinjstva i djevojaštva, u Miločanima i na Viroštaku, kada se živjelo o dolini i torini, Ljubica pamti po ognjištu, luču i petrolejki, trpezi koja se uglavnom dvorila, verigama i tepsiji, sjedeljkama i veseljima, uz lampu, u podaščenoj kamari, ali i teškom radu: čobanovanju, slaganju lista, mlaćenju raži, činjenju opanaka:
“Živjelo se od živog, o dolini i torini, nije bilo plata i penzija. U Miločanima se s vrata ulazilo u kamaru, dolje ploče, tu je šporet, dva ili tri kreveta, trpeza… tu se jelo tu se spavalo, okupljalo, sve u jednoj sobi. Na Viroštak smo izdizali na proljeće. U toj kući, isto pošivenoj slamom, je bilo ognjište, odžak i kamara. Sve se kuvalo u kotlu na verige, ljeti uglavnom kačamak. Večeralo se iz luč, a prvo koje sjedi do ognjišta drži luč. Kada se završi večera, a više nas je jelo stojeći i većinom iz kotla ili tepsije, ugasi se luč i sjedi se uz vatru. A u sobi je na zidu bila petrolejka, plete se prema lampe, ili se prave opanci. Čini mi se sad bih znala da ih napravim. Ujutro kod koza. Koze sam čuvala, a nijesam imala sedam godina kada me majka budila da napasem tele. Dosta se radilo. Imala sam desetak godina kada sam na leđima nosila drva, a to smo radili kada se završe ostali poslovi, ubere i složi list, sijeno, kopanje… Svi su radili, sjećam se kako smo danima mlatili raž, a slama se čuvala za pošivanje kuća”.
U tom sjećanju nedostaje ono o đacima pješacima, jer iako je silno željela školu nije pohađala, pa je učila sama, kad knjigu dočepa:
“Kada bi mi rekli da punem u vatru, govorila sam – oću ako ćete me poslati u školu. Ali, trebalo je čuvati, pa me nijesu u školu slali. Ja sam voljela da učim. Krala sam knjige od brata i učila. Sama sam naučila da čitam i pišem. Radila sam to krijući:”
Vrijeme koje je provela u braku sa suprugom Mirkom Andrijaševićem, Ljubica pamti po harmoniji i razumijevanju, teškoj i uzaludnoj borbi da dobiju dijete, ali i atmosferi opšteg spokoja. Radni vijek provela je u preduzećima Rad i Metalac, položila je kurs za zavarivača i uspješno, pod punom zaštitnom opremom, štepala metale. Za to je nagrađivana. Ipak, posebna nagrada za nju bio je svijet knjige, a u taj svijet uveo je suprug pa je Ljubica, pamtiša posebnog kova, odavno poznata i po broju pročitanih knjiga… Kada se bratstvenici okupe, za podatke koji im iz istorije bratstva ili mjesta nedostaju, pitaju Lubicu:
“Volim da čitam. Moj muž ima ogromnu biblioteku i svaku knjigu sam pročitala. Poneke i više puta. Iz knjiga sam dosta naučila. I dobro sam pamtila, a sada mi se čini da ponešto i zaboravim. A nikada neću zaboraviti kako se nekada lijepo živjelo. I voljela bih da je danas tako. Sjećam se svi igraju i pjevaju, a svi rade. I svi jedva čekaju da se okupe. Voljela bih da je i danas takvo vrijeme. Ne znam šta bi sa narodom, šta se dogodi. Niko ne voli nikog da čuje, niko ne voli da mu se dođe, niko da pomogne. Radila sam sa sedamstotina radnika. Nikada se nijesam iznervirala, nikada naljutila, svako je svakom pomagao. Svakoga dana neko je dolazio da sjedi, a sada čujem-otišla bih kod nekoga no ne znam oće li mu biti milo. Čini mi se da živim još ovoliko ne bih se promijenila. Svakome bih pomogla kad bih bila kadra. Kada pozvoni zvomce i kada se otvore vrata, ja sam srećna.
To je taj prisniji, trajniji, svjetliji, dublji život, pravi život za kojim čezne Ljubica i generacije koje radost življenja nijesu mjerile dokolicom već susretom, suštinskim i iskrenim. Razgovorom. Tako je narastala dragocjena narodska mudrost. Mudrošću, Ljubica Andrijašević, savladava godine, teške pomiče, lijepe primiče. Zato joj na gomilu nijesu teške… Teško joj pada kada ne može da se sjeti, a dešava se ponekad. Ali, kada progovore, veličanstveni u jednostavnosti, zapisi u njenoj glavi o nekadašnjoj svakodnevici, prozaična a uvijek u žurbi zbilja dublje tone u kolotečinu. Od nje se Ljubica u devedesetoj godini života brani jednostavno: Knjige joj širom otvaraju prozor u život, a kućna vrata otvara njen osmijeh i želja da dok živi, živi sa ljudima. To čega danas nema sačuvala je i u sjećanju i običajima i time štedro dariva novo, u mnogo čemu, njoj neshvatljivo vrijeme.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
