(FOTO/VIDEO) Jelena Jovović: Kada se polje zajezerilo, a vozovi zaćutali

emisija „Tragovi“ na programu Televizije Nikšić večeras od 20,30h

U maju 1976. poslednji voz koji je starom prugom uskog kolosjeka krenuo iz Nikšića za Bileću na kratko se zaustavio kod stanice Stuba. Na četrdeset sedmu godišnjicu ukidanja te pruge, u maju 2023. ekipa RTVNK posjetila je osamdeset sedmogodišnju Jelenu Jovović koja u u naselju Stuba, zaseoku Aluge, živi blizu sedam decenija. Krupačko plodno polje kroz koje teče rijeka Moštanica a hrane je 13 vrela, među kojima su Poklonci, Žabica, Krupačko oko… u polju  kuće i imanja u kojima i od kojih živi blizu 250 stanovnika i  brojna stada, pokraj polja pruga, vozovi teretni i putnički, ćiro i motorni – tako je izgledala Stuba 1955. kada je Jelena Božovića iz Sjenokosa došla u kuću Petra Jovovića:

„Ja sam imala osamnaest, a on sedamnaest godina kada smo se upoznali u Zloj Gori, kod moje sestre. Petar je tamo čuvao ovce. Dopala sam mu se. Prolazilo je vrijeme, imala sam dosta prosaca i on je to saznao. Došao je njegov stric i pitao me – čuješ, oćeš li uzeti ovog našeg maloga, da dođemo da te prosimo u neđelju. Petar je bio visok, imao je brenovanu kosu. To me privuklo. Moji su htjeli to da razvale, jer on nije služio vojsku. Ali, obećala sam i gotovo. Tako sam došla u Stubu. Lijepa je bila tada Stuba. Čeljadi dosta, a dosta se i radilo. Živjelo se uglavnom od zemljoradnje i stočarstva dok nije došlo naređenje da se iz polja svi isele, jer se pravi jezero Krupac. Mi smo živjeli iznad pruge, a ispod pruge Steovići, Roganovići, Radulovići, Mićkovići, Vukotići, Gardaševići, Živkovići, Janjuševići, Jovovići, Đukanovići, Perovići… Njih su iselili, neki su ostali u Nikšiću, a neki otišli dalje. Dobro sam zapamtila potapanje polja i danas ne znam kako sam ostala živa. Bila sam trudna i toga dana sam pošla u polje da uberem kupus. Povela sam kravu da pase. Bila je magla. Kada sam krenula nazad voda je već prekrila kanal. Pomena nije bilo od dasaka kojima smo prelazili, a ne umijem plivat. Omotala sam oko ruke rep, naćerala kravu i obje smo upale u kanal. Nakon dva pokušaja krava je uspjela da izađe, a ja sam je hiljadu puta poljubila. Život mi je spasila. Poslije sam razmišljala da nikada nijesam trebala da jedem goveđe i teleće meso, ali to mi je kasnije došlo.“

Kada se zajezerilo plodno krupačko polje, narod se raselio pa je činu potapanja, koji je trajao tri dana, iz Stube svjedočilo svega pedesetak stanovnika i vozovi koji su se zaustavljali kraj prelijepe stanične zgrade. Dvadeset tri godine kasnije 1976. ukinuta je i pruga. Sa njom je otputovala, priča Jelena, i nada da će ikada oživjeti slika sela koja je te 1955. dočekala:

„Mnogo je pruga značila. Bili su željezničari, vozovođe, otpravnici, ukrštali se vozovi, uzimale karte. To ti je od Hercegovine dovoženo vino, voće, željezo, a iz Nikšića ruda, švercovan je duvan. A bilo je i opasno. Djeca su išla tim usjekom do škole. Vozom sam i ja išla,  a i pješke na pijacu i prodavala sir i mrs. Dobra sam bila paninka, išlo mi je od ruke. Kada su ukinuli prugu svima je bilo žao, ali ko te pita. Jači kači. To je naređeno“.

Sada su u zaseoku Aluga na nogama dvije kuće i ozidine koje svjedoče da je tu nekada bio život. Osamdeset sedmodišnja Jelena još je spremna da zapjeva u ime vremena kada su se glasovi seljana često stapali u pjesmu. Pjevala je i kao djevojka u Sjenokosima, vješta planinka i čobanica po Zloj Gori, na poslovima u zadruzi. Ona to vrijeme, sasvim drugačijih nadzora i moralnih sudova, naziva Titovim. Titove su, kaže, i zadruge koje pamti po dobru i vrijeme lijepog života i prvi motorni voz koji je prošao prugom. I mir čiju cijenu znaju samo oni koji su okusili strahote rata:

„Iz rata posebno pamtim strah, palili su kuće i često smo bježali. Kažu danas, danas je divno. Otkada sam se ja udala ništa nije opasno. Prije neko zakasni iz mlina i mrak ga pojede. Pričala mi je majka, njih je bilo devetoro djece. Sedmoro je umrlo od gladi za vrijeme prvog rata. I zapamtila sam pjesmu koju mi je kazala: – ne zna majka šta da radi, gleda djecu da joj mru od gladi. Za dva hljeba i lubinu ovču dava kuću, ognjište i ploču. Jedaše se u ta teška stanja i trulina iz bukova panja. Kopriva je mnogoga spasila i zato se ona oglasila.“

Jelena je voljela školu, ali nije imao ko da čobanuje. Završila je tri razreda u Sjenokosima, a onda se uključila u zadrugu, i često zavodila igre i pjesme o Titu. Kaže da je nekolike godine poslije rata bilo teško, a onda su počele lijepe godine:

„Bilo nas je pet sestara i brat. Otac je bio stariji pa smo sve radili. Tito je napravio zadruge, mi smo dobili 70 koza da čuvamo i skupljamo mrs. Majka je bila oslabila, ali dobra domaćica i čista. Radila sam i po Miločanima za zadrugu žnjela, kopala krtolu… Kada sam se udala trebalo je izvesti na put petoro djece. Ali, i u Stubi je nekako bilo veselo. I nikada pa ni danas, nijesam dozvolila da budem zapuštena.  Držala sam do sebe. Prodavala sam, na pijaci, sir i pitaju me – odakle je sir, ti nijesi planinka. A ja lijepo obučena, frizura, cipele.“ 

Odavno nije veselo ni u Sjenokosima, ni u Stubi ni u okolnim selima. Većina kuća je prazna a tek u ponekoj vatru propire starica ili starac i čekaju danima da sa nekim progovore. Jelena je srećna baka dvadesetoro unučadi, prabaka dvadeset petoro praunučadi, a na putu je čukununuče… Voli da im zapjeva i ispriča neku priču iz davnina, a oni kažu da je to bilo nekada i da je staromodna:

„Bilo je nekada mnogo više posla, bilo je siromašnije, ali se znalo šta valja šta ne valja. Ne sviđa mi se danas mnogo toga.  Danas nije lako biti ni predsjednik ni milicajac. Nema zakona. Nekada se vodilo računa o poštenju, o tačnosti, o obrazu… Ne sviđa mi se ovi poslanici kako razgovaraju, ne znaš ko koga mrzi. Svi su mlađi od mene, ne znaju šta je rat, glad, strah… Velika je mržnja, a ne daj bože da bude poplava ili potres svi bi potrčali da pomognu,“ priča Jelena o tom šta u ovdašnjem načinu življenja i obzirima ne može da shvati ni prihvati, a spremna je da riječima nagradi svaku promjenu nabolje.

Mijenjaju se vrijeme, čovjek i prostor. Naselje Stuba je do 1959. bilo na sjeverozapadnom obodu krupačkog polja,ispod  brda Jakalj i Kuline i planine Zla gora, a od 1959. nalazi se na sjeverozapadnoj obali jezra Krupac. Stuba je do 1976. bilo prva stanica na pruzi Nikšić – Bileća, a od 1976. mjesto koje posjećuju istrazivači napuštenih krajeva. Potomke onih čije kuće i imanja su zauvijek ostali pod vodom, a čiji ostaci izrone kada voda Krupca uteče, na starevinu podsjete rijetke fotografije i sve ređa sjećanja svjedoka tog vremena. Jelena pamti i jedno i drugo vrijeme, žao joj je plodnih polja, čistih vrela, brojnih stada-Stube bogom dane za poljoprivredu i stočarstvo. Ali, kaže,  lijepo je sa kućnog praga posmatrati nikšićko more… Prugu ne može prežaliti jer je, umjesto kloparanja i piska vozova, Stuba dobila tišinu koju remeti poneki čaktar, žubor sa izvora Kaluđerac koji je sagrađen prije 10 vijekova, i rijetki istraživači napuštenih krajeva koji se dive još vidljivim tragovima nekadašnjeg života u Stubi.

Sonja Vujadinović

foto/video:RTNK

NIKŠIĆ PROGNOZA