Riba koju su sami upecali i usput ubrane borovnice bile su glavni dio jelovnika Andrije Zvicera i Miljka Giga Bulajića, Nikšićana koji su nedavno proveli sedam dana u divljini nacionalnog parka na granici Švedske i Norveške. Telefone su ugasili od prvog dana, a u sistemu jezera snalazili su se pomoću papirne mape i vještine da se kajacima provuku kroz izazovne brzake.
U razgovoru za portal RTNK, Andrija Zvicer kaže da se nacionalni park Femundsmarka nalazi na oko osam sati vožnje sjeverno od Stokholma. Svu opremu, uključujući vesla i packraftove (specijalne kajake na naduvavanje), spakovali su u nepromočive torbe.
„Kolima se moglo prići na šest kilometara od jezera Rogen, naše polazne tačke, od koje smo se zatim pješke uputili pod punim teretom, koji je činila neophodna oprema za boravak u prirodi“, pojašnjava Zvicer.
Cilj je bio da prođu kroz cjelokupni sistem jezera koji vodi od Rogena u Švedskoj do malog naselja Elga u Norveškoj, na obali Femunden jezera.
„To je sistem jezera, tako da smo krenuli iz najvišeg jezera Rogen i polako se spuštali kanalima, drugim jezerima i brzacima, kroz nestvarno lijepu prirodu. Prelaz jezera Rogen je bio u dužini od oko osam kilometara. Sam prelaz je prošao lakše nego što smo očekivali, jer smo imali sreću sa relativno povoljnim vjetrom“, ističe Zvicer.
Dodaje da se duž cijelog puta smjenjuju mirna jezerska područja i uski prolazi sa brzacima, od kojih su neki prilično opasni.
„Rijeke, brzaci, jezera, kanali smjenjuju se u kontinuitetu. Na dobrom dijelu rute je bilo jako usko, tako da su brzaci i vodopadi bili učestali. Jedan buk je bio kategorije pet, što predstavlja skoro krajnju granicu skale težine. U takvim situacijama smo pažljivo procjenjivali šta da radimo, smijemo li da prelazimo packraftom ili da izađemo iz vode i pješke obiđemo kritični dio, noseći kajak i opremu“, navodi Zvicer.
Spavali u šatorima i otvorenim kolibama, hranili se ribom i borovnicama
Kako kaže naš sagovornik, potrudili su se da se što više oslanjaju na svoje vještine, pa su uglavnom jeli ribu koju su sami pecali i borovnice kojih u tom kraju ima u izobilju. Povremeno su jeli i dehidrirane gotove obroke, koji se pripremaju dodavanjem vrele vode.
„Svako jezero ima neku određenu vrstu ribe, a ti nikad ne znaš šta ćeš da upecaš. Bilo je mnogo uzbudljivo iščekivanje da se vidi koja se vrsta ribe našla na udici. Vode su bogate sa više vrsta pastrmki, lipljanima, grgečima i štukama“, pojašnjava Zvicer.
On naglašava da su ga oduševile otvorene kolibe koje služe kao besplatno sklonište za sve ljubitelje divljine.
„Osim u šatorima, noćili smo i u prelijepim brvnarama koje su nekada koristili lokalni šumari, a danas su ostavljene ljubiteljima divljine. Sve je odlično očuvano. Brvnare imaju peći na drva, opremljene kuhinje, palače za spavanje, sve što je potrebno za kraći boravak. Kako su nam objasnili pri ulasku u nacionalni park, i živo i mrtvo drveće zaštićeno je zakonom. Zato su ispred svake brvnare naslagana debla za ogrijev, koja su šumari pripremili na početku sezone. Debla se šegaju ručnim šegama koje su obezbijeđene, a pripremljena je čak i potpala. Pravilo je da se pri odlasku sve ostavi onako kako je zatečeno, i svi ga poštuju bez izuzetka“, opisuje Zvicer.
Ekspedicija gotovo bez troška, ugostili ih prijatelji iz Švedske
Nikšićanin ističe da im je, osim troškova avionskog puta do Stokholma, cijela ekspedicija bila praktično besplatna zbog sjajnih domaćina, na čiji poziv su i krenuli u avanturu. U glavnom gradu Švedske sačekali su ih prijatelji iz te države, sa kojima su se upoznali ranije u Crnoj Gori i sa kojima su prešli cijeli put.
„Riječ je o dva doktora i producentu, kod njih smo prenoćili prvi dan uoči polaska ka sjeveru države. Oni su ranije dolazili u Crnu Goru na obuku kod Giga, želeći da da usavrše znanje upravljanja packraftovima. Kad su došli u Crnu Goru, ispostavilo se da su odlični momci, sa kojima je bilo lako sprijateljiti se, tako da je uslijedio i poziv. Htjeli su da nas ugoste, ali i da ih uputimo na potencijalne opasnosti prilikom veslanja i boravka u prirodi“, navodi Zvicer.
Ekspedicija packraftovima kroz Švedsku i Norvešku trajala je sedam dana, tokom kojih je ekipa vodnim putevima prešla oko 60 kilometara.
Peru najljepši, Avganistan najuzbudljiviji
Avanture poput ove u Švedskoj i Norveškoj nisu nepoznanica za našeg sagovornika. Zvicer je već obišao gotovo sto država svijeta, a dugo je radio i kao turistički vodič po egzotičnim destinacijama u Africi i Aziji. Ističe da je Peru najljepša država u kojoj je do sada boravio.
„Za mene je Peru kao cjelina poseban. Tu su Kordiljera Blanka, jedan od najljepših planinskih vijenaca na svijetu, izvorište i prašume Amazona, pustinja Naska sa čuvenim crtežima, kao i obala Pacifičkog okeana sa pješčanim plažama. Peru ima i bogato nasljeđe civilizacije Inka: Maču Pikču, Kusko, Aguas Kalijentes, Olantajtambo i brojna manje poznata mjesta koja pričaju o toj drevnoj civilizaciji. Hrana je raznovrsna i izuzetno ukusna, a za mlade ima i mnogo mjesta za dobru zabavu“, naglašava Zvicer.
Iako nije najljepša država, dodaje da je Avganistan ostavio posebno jak utisak na njega, prije svega zbog stalnog osjećaja nesigurnosti, ali ujedno i gostoprimstva.
„Avganistan sam napustio na dan kada se u zemlji dogodio veliki zemljotres, pa je i sam odlazak, nažalost, bio dramatičan. Nije prijatno biti stalno okružen naoružanim ljudima i pod kontrolom talibana. Iznenadilo me je to što su nam upravo talibani obezbjeđivali sigurnost, dok su opasnost predstavljale još radikalnije grupe s kojima su u sukobu. Ipak, najjači utisak na mene ostavili su ljudi, uglavnom izuzetno gostoprimljivi i vedrog duha, iako mnogi od njih ne pamte život u miru“, navodi Zvicer.
Za kraj razgovora smo ga pitali da li se Crna Gora po nečemu ističe među ostalim državama.
„Iako je za mene Crna Gora posebna u svakom svom kutku, u svijetu postoje prirodni fenomeni kojih kod nas nema. Ima viših planina, dubljih kanjona, nestvarno lijepih plaža, uređenijih gradova, očuvanije prirode i graditeljskog nasljeđa. Ali nigdje nijesam vidio toliku raznolikost ljepota na tako malom prostoru. Upravo to Crnu Goru čini jedinstvenom“, zaključuje Zvicer.
Dražen Vujović
Foto: Miljko Gigo Bulajić
