emisija „Tragovi“ na programu Televizije Nikšić večeras od 20,30h
Jedna od petnaest veduta pivskog sela Brijeg, na dah od rijeke Tare, zove se Papratište. Tu, na porodičnom imanju, nalik bogatoj trpezi, Miroje Vuković, književnik, esejista, književni kritičar, novinar, dugogodišni urednik lista Prosvjetni rad provodi dane sa suprugom Zagorkom.
U bareljefu zaseoka, gdje je doselio njegov prađed Todor ratnik oslobodilac, je najstarija kuća u kraju, koju je sagradio njegov đed, a u kojoj je rođen njegov otac Milutin, narodni pjesnik, mudrac i guslar. Pored nje je nova, sagrađena 1927. u kojoj je rođen Miroje, jedno od desetoro Stanine i Milutinove djece.
U sobi, iz koje su svi otišli na škole, su fotografije majke i oca, a među njima i ona koju je uradio umjetnički fotograf Milan Svanderlik. Došao je iz Engleske u Pivu, priča Miroje, privučen ljepotom Tare:
“Bilo je to sedamdestih godina. Htio je da na fotografijama sačuva Taru, kojoj je tada prijetila opasnost, i da doprinese njenom spasu. Kada je vidio Taru stao je i ovako rekao: – Pa ovo nema nigdje na svijetu, vi ne znate šta imate. Velika Britanija ima sva blaga svijeta, ali nema Taru. Temza je kao puding, može se nožem sjeći. Ja sam, priča Miroje ,i do tada volio Taru, ali tada sam shvatio da je to rijeka mimo rijeke.“
Milan Svanderlik je bio oduševljen Tarom, Pivom i čiča Milutinom pa će, u telegramu povodom njegove smrti, napisati: Oličenje tog sivog crnogorskog krša koji zrači snagom i toplinom, uvijek će ostati čiča Milutin.
Te i brojne druge priče iz prošlosti Pive, Miroje Vuković je sačuvao u knjigama Moji preci, Sačuvano od zaborava, Godine prošle… iz kojih su poznati kritičari, kako su zapisali, upoznali pravu Pivu. Jedan od junaka tih knjiga je uravo Milutin, koji je odmalena pokazivao brojne talente:
„Otac se bavio triftom, spuštanjem građe niz Taru, a to je veoma naporan i opasan posao. Kasnije je bio nadzornik u školi, pa u rudniku u Šćepan Polju. Ali kao đak na Crkvičkom Polju bio je najbolji u petnaest sela, sve do Pišča i Trse. Darivan je za taj uspjeh 1912. i zapisao je da je dobio toliko novca da je mogao da kupi dva očeva imanja. Nadzornik je predložio da se Milutin školuje o državnom trošku, ali zaratilo se i tako je završena priča o njegovom školovanju. Ali ne i stvaralaštvu.“
Brzo se pročulo da je Milutin vrstan guslar i pjesnik. Njegove pjesme su objavljivane u časopisima i zbornicima, a neke je snimio Jugoton: „Kada je za to čuo čuveni etnolog, akademik Dušan Nedeljković, poveo je mog oca u Beograd i čitav mjesec proučavao je njegovo pjesništvo. Napisao je i dvije studije, a jedna je objavljena u Glasniku Srpske akademije nauka. Očevo stvaralaštvo sam sakupio u knjizi Epska pjesma Milutina Vukovića.“
Kuća Milutina Vukovića je prostor koji i bez poezije i imaginacije oživljava prošlost. U toj kući petnaestak godina nakon što je sagrađena ozvaničen je jedan, za to vrijeme, veoma važan događaj. Formirana je 5. juna 1942. Treća proleterska brigada, koja je dala 20 narodnih heroja, a kasnije je i Brigada odlikovana Ordenom narodnog heroja. Baš tu, Tito je uručio ratne zastave komandantu Vladimiru Kneževiću Volođi i komesaru Velimiru Jakiću:
„Nastalo je veselje, a omladina je borcima Treće brigade kačila petokrake na kape. Te petokrake su izrezivane od fesova, koje su stanovnici susjednog sela rado dali, jer su ih prije toga ovi spasili od pogroma. Kada je 1972. delegacija, u kojoj je bio i jedan borac te brigade, posjetila mog oca, on je rekao da spomen obilježje i spomenik Trećoj proleterskoj brigadi postave na Šćepan Polje, jer je Papratište sputno mjesto, pa tuda malo ko prolazi.“
Zaselak Papratište je na sputnom mjestu, a iz tog mjesta Milutin i Stana slali su djecu u svijet, na škole. Miroje je, kasnije, u Foči u takvim mjestima, sa suprugom Zagorkom, učiteljevao, nakon završenog fakulteta dvadesetak godina predavao je u gimnaziji srpsko-hrvatski jezik i isto toliko bio u Podgorici glavni i odgovorni urednik časopisa Prosvjetni rad. Za to vrijeme Prosvjetni rad je, zvanično, bio jedan od najboljih časopisa u Crnoj Gori, jer je uređivačka platforma počivala na društvenoj i estetičkoj toleranciji:
„Kada sam došao u Podgoricu, tražio sam posao. Jednoga dana pozvao je ministar Obradović i ponudio mi mjesto urednika časopisa Prosvjetni rad. Rekao sam da to ne mogu, da ne poznajem nikoga, ali drugo riješenje mi nije nuđeno. Za kratko vrijeme tiraž je porastao, tekstove su objavljivali svi koji su u akademskom i svijetu umjetnosti nešto značili, list je tehnički unaprijeđen… Dobili smo nekoliko vrijednih nagrada, među kojima je i Oktoih i Orden Vuk Karadžić.“
U Prosvjetnom radu Miroje Vuković okupio je poznate naučnike, umjetnike, prosvjetare… Bila je to mini naučna bibloteka, a u kući na Brijegu, gdje je, sa Božidarom Živkovićem Džigijem, razrađivao ideju o pjesničkim susretima Tara bez granica, i u stanu u Podgorici piše poeziju, prozu, esejistiku. Iz te radionice, za 55 godina, izašlo je 25 knjiga, između ostalih: Traganja, Na žici, Tara u mom stanu; pripovijetka – Ram za priču o Jakovu; romani – Ja Tara, Aluge, Engleska posla; monografija Tara, pa autobiografska proza… Ta proza od zaborava dosledno i autentično čuva ikonografiju prošlih vremena u Pivi, dok se doslednost u piščevim estetičkim stavovima ogleda u esejima i kritikama koje je pisao o književnim stvaraocima i njihovom stvaralaštvu.O književnom djelu Miroja Vukovića, objavljena su dva zbornika Ogledalo vremena, sa preko 200 recenzija, kritičkih prikaza i studija. Pisac je, kada je u pitanju kontinuiranost i žanrovski opseg, posebna pojava na savremenoj književnoj sceni Crne Gore, ali skicu za njegov književni profil, ipak, potpisuje rijeka Tara:
„Pošto sam pupčano vezan za Taru, kao kudjelja za preslicu, njoj se stalno vraćam. Prošle godine je izašla najnovija knjiga Tara u mom stanu. Tara je ušla u moju krv. Noću se čuje njen šum od kojeg nevičan ne bi možda mogao da spava, a meni je taj šum postao sastavni dio šuma moje krvi. Rano sam počeo da pišem o njoj, ali nešto se suštinsko desilo sa posjetomMilana Svanderlika. Počeo sam da je gledam ozbiljnijim očima, a nakon jednog splavarenja Tarom nastala je knjiga Ja Tara. Nju sam najbrže napisao i prva promocija bila je na dan proglašenja Crne Gore ekološkom državom. Priča se zahuktala nakon što su profesori Slobodan Vujačić i Miloš Kovaćević organizovali promocije po Crnoj Gori. Od tada su me ljudi počeli zvati Ja Tara.“
Knjiga Ja Tara doživjela je ogromnu popularnost, po njoj su rađena scenarija za dokumentarni program, a realizaciju jednog, koji su uradili Dragan Radulović i Bato Dukaj, iz njemu nepoznatih razloga, neko je u TV Crne Gore skrajnuo:
„Čak mi je Dragan Radulović rekao da je odabrana i glumica za pilot epizodu, a scenario je bio izvrstan. Niko mi nikada nije rekao šta se, ustvari dogodilo.“
Pisac je, govorili su, postao duša i oko Tare, a onda je odlučio da okom fotoaparata ovjekovječi njene ljepote. Okupio je poznate fotografe, naučnike svih profila i nastala je monografija Tara, za koju će dobiti posebnu nagradu, satisfakciju za ćutanje institucija kojima bi to djelo trebalo da bude obavezna literatura u biblioteci:
„Na jednom skupu Svetinje na Šćepan Polju, koji su, između ostalih, organizovali otac Lazar i Anika Skovran, došao je i tadašnji direktor Uneskovog instituta za zaštitu spomenika Žan Pol Filipo, koji je bio ekspert Uneska prilikom preseljenja Pivskog manastira. Tada sam mu poklonio Monografiju. Kada je pročitao rekao je-ovako se predstavlja svoja zemlja. To mi je najveće priznanje.“
I druga djela Miroja Vukovića koja pripadaju različitim žanrovima, pa se u nekima žanrovi istorijski, socijalni, etičko – filozofski, psihološki… prepliću, imala su odjek i kod krutike i kod čitalaca. Poslednje, četvotomi roman Engleska posla, a četvrta knjiga-Grigorije Nedić riječ poslije, objavljena je 2023. godine, čeka red. U romanu, koji zahtijeva dublju kulturološko-književnu analizu su Piva i Tara, Nikšić, Sarajevo… vrijeme od drugog svjetskog rata do naših devedesetih i čovjek u tom vremenu.
Miroje Vuković i dalje stvara. Nakon tridesetak djela, priprema knjigu o obnovi srednjovjekovnog manastira Svetog Jovana Krstitelja, zadužbine Herceg Stefana Kosače na Zagrađu. Bio je član Savjeta za obnovu te svetinje, važne duhovne i moralne vertikale i horizonta tog kraja.
I tako, u selu Brijeg, u rječitoj tišini koja ima posebnu težinu, nastaju djela Miroja Vukovića. Ta tišina koju djeli sa suprugom Zagorkom, a koja je ušla u njegov stih, posjeduje metafizičku energiju koja privlači, zbližava, povezuje i postaje dio njegove književne poetike:
„Moja supruga Zagorka je veoma zaslužna za moj rad. Ona je izvrstan pedagog, i mislim da, osim pisama meni, ništa nije napisala. Ali je više od mene pročitala. Kada uobličim knjigu prvo njoj dam da pročita. Zagorkin sud mi je mnogo bitan. Nikada, ni na jednu promociju ne idem bez nje. I kada se završi pitam je za utisak. Ona je moja velika podrška. Valjda je bog htio da mi ona bude potpora, da mi da inspiraciju i energiju, posebno energiju.“
Jedna od petnaest veduta pivskog sela Brijeg, na dah od rijeke Tare, je Papratište, zaselak Vukovića. Tu Miroje Vuković, književnik kojeg kritika svrstava u sam vrh savremene crnogorske književnosti, književni kritičar, novinar, dugogodišni urednik lista Prosvjetni rad, člana Udruženja književnika Crne Gore i Srbije, Udruženja novinara Crne Gore i Pivljana u Podgorici, sa suprugom Zagorkom provodi dane i piše djela nesvakidašnje autentičnosti. Svaki rukopis, ma gdje da ga je ispisao, nastao je tu. Njegova književna staza zove se rijeka Tara, jer u njoj je otkrio dragocjeno književno blago. Sa njenih obala Miroje Vuković je krenuo u svijet, a tu se vraća po priču stvarnu i nestvarnu, parče neba i buk rijeke da njima naseli posjed svog književnog stvaralaštva.
Sonja Vujadinović
foto:RTNK
