Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) nema podatke o tome koliko je vozača u Crnoj Gori sa statusom osoba s invaliditetom (OSI), a to bi, kako su rekli „Vijestima“ moglo da bude promijenjeno tek nakon digitalizacije sistema koji se odnosi na evidencije, pa i na rad auto-škola.
Iz udruženja osoba s invaliditetom nisu iznenađeni što nadležni resor ne posjeduje podatke o OSI koje pristupaju polaganju vozačkog, ali ni uopštene podatke o kandidatima i kandidatkinjama, niti te podatke prikuplja.
„Odaje se utisak da resorno ministarstvo ne shvata ni važnost postojanja takvih podataka, odnosno konkretnije važnost ostvarivanja prava osoba s invaliditetom u oblasti aktivnog učešća u saobraćaju“, poručili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Iz Nevladine organizacije „Ekvivalent“ kazali su da to “jasno ukazuje na dugogodišnju institucionalnu nebrigu i izostanak bilo kakvog strateškog pristupa u planiranju politika koje bi omogućile osobama s invaliditetom ravnopravan pristup vozačkoj obuci i polaganju ispita”.
„Nedostatak evidencije ne samo da onemogućava razumijevanje realnih potreba OSI, već direktno utiče na to da se ne mogu planirati dugoročne mjere podrške – poput nabavke i raspodjele prilagođenih vozila, edukacije instruktora, izmjene propisa, subvencionisanja troškova i uvođenja fleksibilnijih procedura. Bez tih podataka, država ne može znati koliko je OSI uopšte zainteresovano za polaganje, napraviti analizu prepreka koje ih sprečavaju u tome, niti razviti sistemsku podršku za veći broj kandidata u budućnosti“, rekli su “Vijestima” i dodali da bi prikupljanje takvih podataka „trebalo da bude prvi korak ka kreiranju inkluzivne strategije u ovoj oblasti“.
U Crnoj Gori je, kako su nedavno „Vijestima“ rekli iz MPNI, registrovano 66 auto škola. Samo jedna, kažu to i iz resora koji vodi Anđela Jakšić Stojanović, a o tome svjedoče i iz udruženja lica s invaliditetom, ima i prilagođeno, vozilo koje je opremljeno komandama.
Kandidati, osobe s invaliditetom, kažu iz udruženja, najčešće sami prilagođavaju vozilo za potrebe obuke. Ali, prije toga, kako dodaju, vrlo često nisu ni informisani o procedurama organizovanja i sprovođenja vozačkog ispita.
„Iskustva naših korisnika generalno ukazuju na ozbiljne prepreke u pristupu vozačkoj obuci i polaganju ispita. Najčešći izazovi uključuju potpuni nedostatak dostupnih, prilagođenih vozila s ručnim komandama u gotovo svim gradovima, potrebu da kandidati sami nabavljaju i opremaju automobile, često u inostranstvu, komplikovane procedure i često obeshrabrujući stav ljekarskih komisija. Većina naših korisnika koji danas imaju vozačku dozvolu, isti su polagali na svojim privatnim vozilima, i to mnogo prije nego što je nabavljeno jedino poznato vozilo prilagođeno osobama sa invaliditetom, koje se koristi u jednoj auto-školi u Podgorici“, kazali su iz NVO „Ekvivalent“.
To, kako dodaju, „znači da su morali proći kroz dodatne troškove i organizacione barijere koje prosječan kandidat nema“.
Slično navode i iz UMHCG.
„Dosta korisnika usluga uopšte ne posjeduje informacije o mogućnosti polaganja vozačkog ispita za osobe s invaliditetom na vozilu koje je prilagođeno specijalnom opremom za polaganje vozačkog, iako je nemali broj učesnika koji su polagali vozački ispit, kako smo informisani, imali pozitivna iskustva. Izazovi su prisutni u svim regionima Crne Gore jer, nažalost, samo u Podgorici postoji jedna auto škola (AS TEAM), koja organizuje polaganje vozačkog ispita za osobe s invaliditetom u vozilu opremljenom komandama. Zbog toga, prvenstveno korisnici kolica, drugih pomagala, kao i sve ostale osobe sa fizičkim oštećenjima prinuđene su da o svom trošku prilagođavaju sopstveno vozilo na kojem bi kasnije bili obučavani za polaganje vozačkog“, kazali su iz UMHCG.
Prema članu 230 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, praktična obuka kandidata za vozača lica sa invaliditetom može se obavljati na vozilu proizvedenom ili prepravljenom u skladu sa njegovim potrebama.
Uz to, podsjećaju iz te NVO, vozilo mora biti tehnički ispravno i imati radnu ili pomoćnu kočnicu na raspolaganju instruktoru vožnje.
„Što stvara dodatne troškove za kandidate koji su prinuđeni prilagođavati sopstveno vozilo“, dodaju.
Kako navode iz UMHCG, dosta korisnika nije upućeno u odredbe Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, procedure regulisane Pravilnikom o bližem načinu organizovanja i sprovođenja vozačkog ispita, Programom obrazovanja za upravljanje motornim vozilom.
Iz tog razloga, ta NVO je izradila Smjernicu u toj oblasti, koja je dostupna u pristupačnom formatu na Portalu DisabilityInfo.me.
LJEKARSKA UVJERENJA “OBOJENA” LIČNIM ODNOSOM PREMA INVALIDITETU
Osobe s invaliditetom, kako su kazali iz UMHCG, ukazuju i na to da prilikom dobijanja ili produženja vozačke dozvole ne dobiju pozitivno mišljenje ljekara o upravljanju vozilom:
„Vrlo je diskutabilno i upitno na osnovu čega se donosi odluka da li je neko sposoban ili nije za upravljanje vozilom. Demotivišuće i obeshrabrujuće djeluje da se negativna mišljenja, odnosno neizdavanje ljekarskog uvjerenja za upravljanje vozilom zasniva na ličnom ubjeđenju i odnosu prema invaliditetu. Postavlja se retoričko pitanje da li neka osoba bez invaliditeta, koja je tokom upravljanja vozilom izazvala udes sa kobnim posljedicama, sposobna za dalje upravljanje vozilom, jer postoji rizik da će isto ponoviti, ako je udes izazvao ljudski faktor. Međutim, djeluje da se ovakva praksa primjenjuje isključivo prema osobama s invaliditetom, a da prethodno nije zasnovana na detaljnim i dovoljnim procjenama“.
OSTAVITI I PAPIRNE TESTOVE
Polaganje teorijskog dijela vozačkog ispita trenutno se sprovodi na testovima koji su u papirnoj formi. Iz Ministarstva prosvjete kazali su da su pokrenuli digitalizaciju rada auto-škola, što, pored ostalog, podrazumijeva i uvođenje elektronskog polaganja vozačkog ispita.
„Na taj način, i osobama čija je pokretljivost ruku smanjena, a imaju ljekarsko uvjerenje da mogu polagati vozački ispit i upravljati vozilom, olakšava se polaganje vozačkog ispita“, kazali su iz tog resora.
U UMHCG poručuju da polaganje mora biti prilagođeno svim osobama s invaliditetom, uključujući i osobe sa smanjenom pokretljivošću.
„Poželjno bi bilo da testovi postoje i u elektronskoj formi i da osobe s invaliditetom mogu same da odaberu način koji im najviše odgovara za polaganje ispita. Isto tako, stava smo da polaganje teorijskog dijela programa ne treba biti organizovano samo u elektronskoj formi, jer određene osobe nisu dovoljno informatički pismene što bi, vrlo vjerovatno, dovelo do dodatnih barijera u obuci“.
Sličnog su stava i u NVO „Ekvivalent“:
„Pozdravljamo najavu digitalizacije testova, jer bi elektronski testovi značajno olakšali proces polaganja teorijskog dijela ispita za mnoge osobe s invaliditetom, posebno one sa smanjenom motorikom ruku, kojima pisanje na papiru predstavlja fizički izazov. S obzirom na to da se ne mogu predvidjeti sve situacije koje odgovaraju različitim vrstama invaliditeta koji mogu polagati teorijski dio vozačkog ispita, bilo bi poželjno imati i testove u papirnoj formi, kao mogućnost polaganja ispita“.
U resoru prosvjete mišljenja su da polaganje teorijskog dijela vozačkog nije zahtjevno, jer se na pitanja ne odgovara upisivanjem odgovora, već na način da se u označeni kvadratić unese znak.
DIGITALIZACIJA DOPRINOSI KVALITETU ŽIVOTA
Na pitanje uopšte o tome kako digitalizacija u ovoj oblasti doprinosi kvalitetu života OSI, iz NVO „Ekvivalent“ su kazali da može značajno da unaprijedi kvalitet života osoba sa smanjenom pokretljivošću.
„Naročito kada je riječ o dostupnosti informacija, procedura i samog procesa polaganja vozačkog ispita. Za kandidate sa smanjenom pokretljivošću ruku i tijela, svaki dodatni fizički odlazak na više lokacija, čekanje u redovima, ispunjavanje formulara i testiranje na način koji iziskuje manuelnu preciznost – predstavlja dodatni napor ili barijeru“.
Dostupnost informacija naglašavaju i iz UMHCG, ali pojašnjavaju da digitalizacija i na druge načine doprinosi kvalitetu života OSI:
„Specijalne komande u vozilu npr. doprinose povećanju bezbjednosti osoba s invaliditetom u saobraćaju, elektronske forme testova doprinose efikasnosti obuka, navigacioni sistemi u vozilu doprinose lakšoj i boljoj snalažljivosti i sl. Navedeno znači da su brojni benefiti od digitalizacije u ovoj oblasti, i da nikako ne mogu imati negativan uticaj na unapređenje u ovoj oblasti“.
Prilagođena vozila da su obaveza i auto-škola
Neadekvatna pravna regulativa razlog je što auto-škole, osim jedne, nemaju vozila koja su prilagođena za obuku lica s invaliditetom, poručuju iz UMHCG.
„Ne postoji obavezujuća zakonska odredba za auto-škole u smislu posjedovanja broja vozila opremljenih za OSI… Određeni procenat pristupačnih vozila auto-škola morao bi biti uslov za dobijanje licence, i to propisan Zakonom, što nažalost nije slučaj u praksi“.
UMHCG je u tom pravcu Radnoj grupi za izradu Predloga o izmjenama i dopunama zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima dostavilo komentare i sugestije.
„U saznanju smo da će vjerovatno u nekom skorijem periodu Auto-škola ‘AS TEAM’, zbog zastarjelosti vozila, prodati vozilo u kojem su ugrađene komande, tako da uskoro neće biti ni tog jednog“, kazali su.
Osnivač i vlasnik te auto-škole, Nikola Dragaš, potvrdio je „Vijestima“ da planira da vozilo, na kojem je tokom protekle oko četiri godine obučeno više OSI, proda. Razlog tome je, kako je kazao, jer vozilo zbog starosti više ne ispunjava propisane uslove.
Iz UMHCG su rekli da se to “može negativno odraziti na sve osobe s invaliditetom koje su planirale ili planiraju biti aktivni vozači u narednom periodu”.
Iz NVO „Ekvivalent“ su kazali da razumiju da je nabavka i održavanje prilagođenog vozila za auto-škole velika investicija, ali dodaju i da to ne može biti njihova isključiva odgovornost, već i odgovornost države.
„Razgovarali smo sa više vlasnika auto-škola i instruktora koji izražavaju spremnost da rade sa OSI, ali im nedostaje oprema i podrška. Smatramo da bi država, kroz subvencije i programe podrške, mogla obezbijediti nekoliko vozila koja bi se koristila regionalno ili kroz sistem rotacije među auto-školama“.
Nije to samo vozačka, to je osjećaj slobode
Vozački ispit za osobu s invaliditetom ne predstavlja samo formalnu dozvolu za upravljanje vozilom, on je simbol i alat samostalnosti, slobode i ličnog dostojanstva, kazali su iz NVO „Ekvivalent“.
„Mogućnost da upravljaju vozilom za mnoge OSI znači oslobađanje od zavisnosti od drugih za svakodnevne aktivnosti; značajno smanjenje osjećaja izolovanosti i marginalizacije, posebno u sredinama gdje je javni prevoz nepristupačan ili neadekvatan, povećanje zapošljivosti i konkurentnosti na tržištu rada, jer mobilnost često određuje mogućnosti za zaposlenje, ali i psihološku stabilnost, osjećaj lične korisnosti i ravnopravnosti“.
Iz UMHCG ukazuju i na to da u Crnoj Gori, u većini opština, ne postoji pristupačan gradski i međugradski prevoz, pa posjedovanje sopstvenog vozila i samostalno upravljanje njime pruža osobama s invaliditetom mogućnost za veću mobilnost i samostalno funkcionisanje u društvu.
Nedostatak evidencije ne samo da onemogućava razumijevanje realnih potreba OSI, već direktno utiče na to da se ne mogu planirati dugoročne mjere podrške – poput nabavke i raspodjele prilagođenih vozila, edukacije instruktora, izmjene propisa, subvencionisanja troškova i uvođenja fleksibilnijih procedura.
Foto: elements.envato
