U moru onih koji za život zarađuju vozeći taksi, ona se izdavaja – ne po brzini, već po hrabrosti. U nastavku slijedi priča o Dragani Radinović, koja već 13 godina vozi taksi i ruši predrasude na svakom kilometru.
U Crnoj Gori gdje je volan uglavnom u muškim rukama, jedna žena svakog dana pokazuje drugačiju sliku. Hrabra, nasmijana i sugurna, Dragana Radinović jedna je od rijetkih taksistkinja u Podgorici. Zbog teške bolesti, posao je ostavila po strani tri godine. No, ljubav prema vožnji održala je u teškim trenucima.
„Težak je posao i odgovoran, ali ja to volim, meni se sviđa ovaj posao i 13 godina ga obavljam sa zadovoljstvom. Ja ću da radim dok budem mogla da vozim, a imam dosta godina, još malo i spremna sam za penziju. Radiću do penzije, to vam mogu reći sa sigurnošću. Ne bih mijenjala posao, ovo baš volim da radim“, ističe ona.
Iako se na početku suočila sa brojnim predrasudama, ljubav prema volanu nije prestajala.
„Posebno u početku, kako sam bila i mlađa onda je bilo prvo pitanje – jesam li udata, jer ako sam udata, kako to radi na taksi kao da je to neki nečastan posao. Ljudi sa mnom razgovaraju onako kako im ja dopustim, a ako sam ja dopustila da se razgovara onako kako ne treba onda će tako razgovarati ako ne dopustim neće sigurno, neće imati prilike“, dodaje.
Posao taksistkinje ima prednosti, ali i mane, kaže Radinović.
„Sjedim deset sati u sabraćaju, gužve su velike, vrućine su velike ,to su te neke mane, a prednosti ovoga posla su što sam stalno u pokretu, srećem i upoznajem nove ljude, nisam na jednom mjestu, nisam statična ja volim da sam malo u pokretu“, ističe.
Na mjestu gdje mnogi vide samo posao – Dragana je pronašla prave prijatelje.
„Stekla sam dosta prijateljica u taksiju, posebno kad su duže vožnje, imam prijateljice sa kojima se družim van ovoga posla, a upoznala sam ih baš u taksiju i nastavili da se družimo i mimo taksija i baš su mi postale dobre prijateljice“, navodi.
U saobraćaju, gdje nervoza često pobjeđuje razum, strpljenje je rijetkost, a u taksiju to je alat bez kojeg nema profesionalizma.
„Vozim svojim putem, meni ne smeta sto je on stao ispred mene ako ja imam kuda da ga zaobiđem,ako ja mogu da prođem pored njega meni uopšte ne smeta i neću mu svirati, isto tako rijetko ko i meni svira i u poslednje vrijeme manje, kao da smo se ukulturili, manje sviramo jedni drugima i manje se ljutimo i imamo više strpljenja“, kazala je Radinović.
Putnici su, kaže, uglavnom prijatni. A i kad naiđe neko težak – to se ne pamti.
„Ja vozim samo prvu smjenu, do sad nikad nisam imala takvu situaciju da neko pijan uđe. Vjerovatno kad se rado noćna smjena ima se takvih situacija, ali ja nemam jer ujutro se ne voze problemi tu se voze ljudi sa posao i sa posla, pijacu i školu i djeca tako da nema problema, fin narod ali ima poneko kao i u svakom poslu naiđe neko težak malo ali nije to sad neki problem“, pojašnjava ona.
Prebrodila je ono što mnogi ne vide – borbu koja se ne vozi putem, već iznutra.
„Taj zdravstveni problem koji sam imala sam prebrodila, vratila se na posao i mnogo mi prija sto sam se vratila, baš mi prija, gdje mi kaže moja porodica da se vidi po meni da mi prija ovaj posao kao i da je dobro što sam se vratila jer kad nešto volite nije vam teško“, zaključuje.
I, ovako vozi žena – poslije tri operacije i 17 ciklusa hemoterapije. Vozi tiho, ali sigurno – kroz grad, dan i život. Dragana Radinović – žena za volanom i junakinja svog vremena.
Foto: Gradski.me
