Dijana K.(33) iz Mojkovca zadobila je teške povrede u saobraćajnoj nesreći, koja se dogodila 25. decembra 2024. Imala je tešku povredu kičme i prelom grudnog pršljena koji je uzrokovao totalnu oduzetost donjeg dijela tijela. Na rehabilitaciju, stigla je u invalidskim kolicima. Nakon dva i po mjeseca napornih vježbi, pored kreveta, osim kolica, sada stoje štake i hodalica.
“Da, ustala sam iz kolica, prohodala sam, koristim štake i hodalicu. To nije samo moj uspjeh već svih ovih ljudi oko mene. Danonoćno su se trudili i trude se da mi bude još bolje. Oni su nevjerovatni, dakle, bez izuzetka, da nije bilo svih njih, ne bih uspjela”, priča Dijana dok leži u krevetu Odjeljenja Instituta za nepokretne i teško pokretne i odmara od napornih, prijepodnevnih vježbi…
Dijana je samo jedna od nekoliko stotina pacijenata koji se trenutno liječe u Institutu Dr Simo Milošević u Igalu. Dirljiva priča koju je ispričala “Vijestima”, odnosi se na sve zaposlene u toj ustanovi ali prevashodno na fizioterapeute…
Slično iskustvo ima i Rasim Softić (63) iz Podgorice, koji se u Institutu liječi se od posljedica moždanog udara…
“Bogu hvala da imamo ovakve ustanove. Igalo diže iz mrtvih”, kaže on dok sjedimo u holu pored recepcije. Priča da je u Igalu tek 10 dana i da mu je neuporedivo bolje nego prije što je došao.
“Nemam riječi, ovi ljudi su fenomenalni, pravi profesionalnci, od sobarica, fizioterapeuta do doktora, ljubazni u svakom smislu i to je istina. Okružen takvim ljudima, čovjek može da očekuje samo dobro i bolje”, kaže Softić…
Zatvorena slavna vrata
Slađa je već dugo fizioterapeut u Institutu. Radi na odsjecima za kineziterapiju.
“Volim svoj posao i odatle crpim pozitivnu energiju. Volim da vidim kad je pacijentima bolje nakon vježbi. To nam je motiv da idemo dalje, da pomažemo ljudima, to je smisao našeg posla”, kaže Slađa. Ona je jedna od oko 200 fizioterapeuta koji su zaposleni u jedinoj crnogorskoj ustanovi za multidisciplinarno banjsko liječenje i jednoj od najvećih na Balkanu.
Svakog pacijenta dočekuje sa osmijehom, koji uliva nadu i ohrabrenje, baš kao i njene koleginice, Mira, Dijana, Nataša…
Faza I Instituta, koja je lansirala Igalo na mapu svjetski poznatih institucija, koje se bave multidisciplinarnim liječenjem i rehabilitacijom, sada je zatvorena.
U fazi II, koja je unaprijedila i izdigla usluge na veći nivo, trenutno je više od 500 pacijenata.
Raskošna ustanova u predivnom ambijentu sa pogledom na ulaz u Bokokotorski zaliv, sa radom je počela 1987. godine.
Smješten na Đurđevom brdu, daleko od očiju javnosti, Institut živi svoj život, posvećen boljitku pacijenata. Generacije fizioterapeuta, svojim rukama i djelima, decenijama unazad pisale su istoriju Instituta, mukotrpno radeći na stvaranju respektabilnog imena i imidža. I uspjeli su. To su ljudi koji liječe znanjem i osmijehom, i sa svim zaposlenim, istinski i tihi heroji nacije sa margina društvenog života…
Institut Igalo, jedan od većih kolektiva u Crnoj Gori, ima 475 zaposlenih radnika od čega 438 na neodređeno vrijeme a 37 na određeno. Predsjednica sindikalne organizacije dr Biljana Ribar kazala je da se Institut nalazi u fazi iščekivanja obećanih sredstava za plan restruktuiranja i početka njegove realizacije.
“Trenutno je popunjenost uglavnom domaćim gostima, dominantno onim koji dolaze preko Fonda zdravlja Crne Gore. Užurbano teku pripreme za predstojeću ljetnju sezonu kad se očekuje i dolazak pacijenata iz regiona i šire. Kao i prošle godine, I faza instituta počinje sa radom prvog juna, a zbog deficita osoblja, biće otvorena kao smještajna jedinica”, kazala je Ribar u razgovoru za “Vijesti”.
Problem i nedostatak radne snage
Navela je da kao i cijelu državu i Institut muči nedostatak radne snage.
“Ipak, sa oko 200 fizioterapeuta, što srednjih što visokih i oko 19 specijalista primjenjene fizioterapije kao i sa 18 ljekara uglavnom specijalista fizikalne i rehabilitacione medicine, kao i drugih specijalnosti, Institut je u stanju da pruži visoki nivo medicinske usluge što je njegova osnovna djelatnost”, navela je Ribar.
Podsjetila je da je Planom restrukturiranja predviđeno dalje ulaganje u ljudske potencijal.
“Tako da se nadamo novim edukacijama i stručnom osposobljavanju kadra kako bismo što bolje mogli pružiti usluge svim našim pacijentima i gostima. Takođe se očekuju ulaganja u opremu pri čemu se misli i na nove uređaje, ali i na uniforme za osoblje i naravno infrastrukturna ulaganja”, kazala je Ribar.
Ocijenila je da je jedan od načina da se poboljša položaj radnika, razmišljanje o stabenoj politici unutar kuće a kako bi se privukao mlađi, kvalitetan kadar i kako bi svoju perspektivu gradio u toj ustanovi.
“Mišljenja sam da su sadašnji menadžment na čelu sa izvršnim direktotom dr Zoranom Kovačevićem i Vlada, pokazali dovoljno sluha i riješenosti da se prevaziđe kriza koja je pritiskala Institut i da je položaj zaposlenih trenutno značajno poboljšan. Isplate zarada su redovne a nastoje se prevazići i ostali tekući problemi. Postoji jasna vizija buduće uloge Instituta u razvoju zdravstvenog turizma a Igalo kao jedina banja u Crnoj Gori je nosilac toga”, istakla je Ribar.
Navela je da u sklopu svojih sindikalnih aktivnosti, Sindikat Instituta Igalo snažno podržava inicijativu Unije slobodnih sindikata Crne Gore o dodjeli državnih stanova kao i očuvanju privrednih subjekata od nacionalnog interesa u većinskom državnom vlasništvu.
Fizioterapeutkinja Nataša Matković potvrdila je da je stanje u Institutu značajno bolje nego prije dvije godine.
“Plate su sada redovne i očekujemo da u narednom periodu bude taj trend bude nastavljen”, kazala je ona “Vijestima”.
Ocijenila su da je neophodno što prije nabaviti nedostajuću fizioterapeutsku opremu.
“Nije dovoljno ulagati samo u objekte. Mora se ulagati i znanje, ljude i moderno liječenje što podrazumijeva savremenu fizioterapeutsku opremu”, kazala je Matković.
Navela je da zaposlenim četiri godine nijesu uplaćeni doprinosi pa postoji problem sa odlascima u penziju.
“Hrabri činjenica da je Institut poslije pet godina, lani prvi put poslovao sa pozitivnim rezultatom i nadamo se da više neće biti potrebe da nam se od plata zbog nerentabilnosti, odbija 10 odsto”, kaže ona.
Uprkos svemu, ona je zajedno sa svim svojim kolegama i u težim vremenima za Institut, znala da sačuva pozitivnu energiju.
“Ljubav prema poslu, jača je od svega. “Hvala” nakon uspješno završene terapije, često je naša najveća satisfakcija”, ističe Matković.
Život u Institutu dinamično pulsira već od ranih jutarnjih sati i u istom ritmu traje cijeli dan. Živo je u svim djelovima zdanja – fizioterapeti su na svojim mjestima, pacijenti žure na zakazane terapije, na recepciji dočekuju i ispraćaju, sobarice su u hodnicima i sobama, sestre i doktori u ordinacijama, restoransko osoblje u restoranu, obezbjeđenje na ulazima, konobari u barovima…
Kad je Skandinavija pjevala
Stranci su bili česti gosti Instituta a među njima dominantno Norvežani. Na Skandinavce, koji su se Institutu uvijek rado vraćali, podsjeća Ulica Norveška, preko puta zgrade starog Instituta. U novom Institutu, Norvežani su na četvrtom spratu objekta, pored restorana i aperitiv bara, imali i svoju prostoriju, gdje su se okupljali i boravili “Norwegian room”.
Zadnja grupa stranaca, u kojoj su osim Norvežana, bili i Šveđani i Holanđani, u Institutu je boravila prije oko tri godine.
Na spratu gdje su restoran i aperitiv bar, gosti su tri puta sedmično imali muziku uživo. Aperitiv bar, koji sada radi do 14,00h, tada je bio otvoren do kasnih večernjih sati uz muziku, pjesmu i igru…
foto: Institut Igalo
