Da bi jedna država kreirala politike migracija mora, prije svega, imati saznanja o brojnosti i karakteristikama određene migracijske grupe osoba, u ovom slučaju iseljenika, njihovoj geografskoj lokaciji, identitetu, potrebama i svim onim karakteristikama koje je iseljenička grupa dobila nakon preseljenja, ocjenjuje u razgovoru za Dnevno Dragana Otašević, osnivačica i izvršna direktorica Centra za politike migracija i multikulturalizma.
Prema njenim riječima, odluka da osnuje Centar nastala je nakon akademskog iskustva na polju istraživanja međunarodnih migracija i iskustva koje je stekla u okviru višegodišnjeg istraživanja, uvidom u migracioni profil Crne Gore koji se tiče imigracije i emigracije, kao i uvidom u sisteme upravljanja migracijama i kreiranja politika multikulturalizma različitih država u svijetu.
Kako je kazala, to je prvi centar u Crnoj Gori koji će se baviti konkretno tom tematikom.
„Tokom studija u Republici Argentini na Institutu za politike migracija i azila, bavila sam se istraživanjem međunarodnih migracija iz raznih perspektiva (političke, ekonomske, socijalne, pravne, istorijske, antropološke, medicinske, psihološke, kulturne, mutilateralizma i sl.), gdje su osobe koje migriraju, njihove potrebe i prava bili u fokusu istraživanja. Sa druge strane, bavili smo se analizom migracionih profila raznih zemalja, analizom političkih, ekonomskih, kulturnih i socijalnih realnosti tih zemalja na osnovu čega smo imali priliku da kroz studije kreiramo politike i programe čiji je cilj da beneficira i osobe koje migriraju i države koje ih primaju, odnosno njihove zemlje porijekla“, ističe Otašević.
Imajući u vidu stanje upravljanja migracijama u Crnoj Gori, te potrebe koje se odnose na istraživanje imigracije-emigracije, ali i činjenicu da u našoj državi ne postoji nijedna institucija ili organizacija koja se bavi konkretno istraživanjem tema migracija i multikulturalizma doprinijeli su, kako navodi, da osnuje Centar.
„Glavni cilj Centra je da doprinese unapređenju migracionih politika i politika multikulturalizma u Crnoj Gori i svijetu kroz identifikovanje raznih migracionih grupa, problematika sa kojima se suočavaju, te analizom istih i davanja određenih smjernica za njihovo rješavanje. Centar će se baviti ne samo istraživanjem imigracije u Crnoj Gori i njenom dijasporom, odnosno iseljeništvom u svijetu, već će se baviti i istraživanjem i analizom migracionih procesa u raznim djelovima svijeta, te pokušati da pruži doprinos u dijelu poštovanja međunarodnog pravnog okvira za migracije i donošenja raznih rješenja na multilateralnom nivou“, objašnjava Otašević.
Kako dodaje, pored istraživanja, Centar će se kroz razne projekte baviti i pružanjem konkretne podrške osobama koje su u migracionim procesu, ili koje su taj proces okončale i kojima je potrebna podrška u ostvarivanju njihovih prava i njihovoj integraciji u zemljama prijema.
„Centar će se baviti u velikoj mjeri i pružanjem podrške potomcima crnogorskih iseljenika u smislu očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta u njihovim zajednicama, kao i u smislu održavanja njihovih odnosa sa zemljom porijekla. Centar se specijalno obavezuje da svoj fokus stavi na analizu sve veće emigracije iz Crne Gore, njene uzroke i razloge, te na donošenje mogućih rješenja koja bi ovaj negativan trend zaustavilo, s jedne strane, i sa druge strane, rješenje koje bi motivisalo da se crnogorski državljani i njihovi potomci vraćaju svojoj domovini“, objašnjava sagovornica Portala Dnevno i dodaje da Centar ima za cilj i istraživanje i promovisanje interkulturalnog dijaloga u Crnoj Gori kao i davanje doprinosa u spajanju i promovisanju raznih kultura u našoj zemlji.
Kako ocjenjuje, u velikom broju država institucije prilikom kreiranja raznih politika u veoma velikom procentu uključuju mišljenje akademske zajednice, koja se bavi naučnom analizom određene problematike za koju je potrebno donijeti određeno rješenje na državnom nivou.
„Mislim da je taj procenat u Crnoj Gori izuzetno nizak. Sa druge strane, izuzetno je važno naglasiti da u Crnoj Gori ne postoji nijedan studijski program koji se bavi analizom migracija, a naša zemlja je istorijski zemlja visoke emigracije, danas već i imigracije. Centar će u narednom periodu raditi na uspostavljanju kontakata a nadamo se i konkretne saradnje sa fakultetima društvenih nauka, a prije svega sa mladim istraživačima koji žele da svoje naučno istraživanje usmjere ka temi migracija i multikulturalizma“, objašnjava Otašević.
Osim toga, kako ističe Otašević, Centar će uspostaviti saradnju sa raznim državnim institucijama i nevladinim sektorom u Crnoj Gori i inostranstvu u cilju realizacije raznih projekata koji će doprinijeti sveobuhvatnijoj analizi politika migracija i multikulturalizma s jedne i podrške osobama koja migriraju, specijalno najranjivijoj podgrupi, a to su osobe koja traže međunarodnu zaštitu.
„Crna Gora je od obnove njene nezavisnosti uradila mnogo po pitanju njenih odnosa sa dijasporom-iseljeništvom. Taj trend se nastavio tokom druge decenije od obnove nezavisnosti. Jedan od boljih primjera za navedeno jeste saradnja sa starim crnogorskim iseljeništvom u Latinskoj Americi koja je u velikoj mjeri obnovljena. U posljednjih sedamnaest godina Crna Gora je takođe, u velikoj mjeri uspjela da „identifikuje“ svoju dijasporu-iseljeništvo, te da ostvari saradnju. Prema smjernicama Međunarodne organizacije za migracije države su upravo one koje bi trebalo da mobilišu svoju dijasporu – iseljeništvo“, objašnjava Otašević.
Otašević ističe da, osim velikih napora koje ulaže u radu sa dijasporom-iseljeništvom, Crna Gora zvanično ne posjeduje informacije o brojnosti njenih iseljenika i njihovih potomaka u svijetu, ali i da je je vrlo teško procijeniti koliko danas Crnogoraca i njihovih potomaka živi van granica matične države.
Otašević objašnjava da naša država prvenstveno mora riješiti to pitanje, ali i sprovoditi istraživanja i evidencije kada su u pitanju migracije stanovništva.
Prema njenom mišljenju, bez kvalitetne baze koja se odnosi na navedene podatke i potrebe, nije moguće kreirati kvalitetne politike, a samim tim ni održavati kvalitetnu saradnju.
„Međunarodna organizacija za migracije kroz priručnik ‘Developing a Road Map for Engaging Diasporas in Development’ je definisala korake koje države trebaju preuzeti u smislu angažovanja dijaspore. Prije svega, države moraju identifikovati svoje ciljeve i kapacitete. Drugo, one moraju upoznati svoju dijasporu, njenu brojnost i karakteristike. Treće, država treba stvoriti povjerenje između svojih institucija i dijaspore. Kao četvrti korak IOM navodi da se država treba potruditi mobilisati dijasporu za razne projekte saradnje. Dakle, država porijekla treba biti mobilizator, ona koja inicira aktivnosti. Međutim, ovo predstavlja početnu fazu u saradnji sa dijasporom, odnosno bazu za razvijanje saradnje“, objašnjava Otašević.
Kako ističe, u slučaju Crne Gore je potrebno sveobuhvatno, naučno istražiti saradnju Crne Gore sa njenom dijasporom odnosno iseljeništvom u svijetu, imajući u vidu i glas dijaspore-iseljeništva i glas države porijekla, da bi se mogo donijeti konačan odgovor, koji su kapaciteti i potrebe obje strane, koliko je ta saradnja dobra i da li je država zadovoljna.
Otašević dodaje da su kroz istoriju razne crnogorske gradove naseljavali stranci koji su u Crnoj Gori vidjeli oazu za nastavak svog života.
„Crna Gora je bila privlačna destinacija raznim strancima, počev od raznih važnih ličnosti, putopisaca i državnika koji su o njoj pisali najljepše stihove, pa sve do stranaca koji su iz raznih razloga odlučili da nasele Crnu Goru. Međutim, u posljednjih nekoliko godina Crna Gora je postala zemlja imigracije i u njoj trenutno živi oko 100.000 stranaca sa dozvolom boravka. Definitivno, ovi podaci pokazuju potrebu istraživanja brojnosti i karakteristika svake migracione grupe ponaosob u svakom dijelu Crne Gore pojedinačno“, ističe sagovornica Portala Dnevno.
Prema njenom mišljenju, Zakon o crnogorskom državljanstvu je u velikoj mjeri restriktivan, zbog čega potomci crnogorskih iseljenika svih generacija nemaju mogućnost da dobiju državljanstvo zemlje porijekla bez odricanja od državljanstva zemlje u kojoj su rođeni.
„Kao zemlja visoke emigracije Crna Gora bi trebala da se se fokusira više na princip ius sanguinis koji podrazumijeva dobijanje državljanstva na osnovu porijekla. Doslovno, ius sanguinis je pravo krvi, latinski izraz koji implicira da je nacionalni identitet nešto naslijeđeno od roditelja, kolektivni identitet koji se prenosi s koljena na koljeno“, ocjenjuje Otašević.
Ona objašnjava da crnogorski Zakon o državljanstvu daje mogućnost dobijanja državljanstva prema porijeklu, ali u trenutku rođenja potomka jedan od roditelja je morao biti državljanin Crne Gore, a česti su slučajevi da se radi o potomcima druge, treće i četvrte generacije.
„Dakle, njihovi prađedovi i prababe su rođeni u Crnoj Gori, a ne njihovi roditelji, to je i glavna specifičnost naše stare emigracije, njena starost. Važno je imati na umu i to, da među starim crnogorskim iseljeništvom danas živi čak četvrta i peta generacija iseljenika. Sa druge strane, potomci iseljenika mogu državljanstvo steći prijemom, ali pored uslova koji se odnosi na odricanje od državljanstva zemlje u kojoj su rođeni, država postavlja i uslov da potomci žive na teritoriji Crne Gore“, smatra sagovornica Dnevno.me.
Dodaje da je Crna Gora u jednom momentu otvorila vrata stranim investitorima koji su na osnovu ulaganja u našu zemlju, bili u prilici da dobiju crnogorsko državljanstvo.
„Naime, svaki investitor koji je u razvoj Crne Gore Gore uložio minimum 250.000 eura je mogao da dobije crnogorsko državljanstvo. Osim toga što ovaj projekat mnogo znači za razvoj Crne Gore, posebno njenog sjevera, sa druge strane se nameće sljedeće pitanje: Nije li to neprevedno prema onima koji su za Crnu Goru krvno vezani i koji je doživljavaju svojom domovinom i domovinom njihovih predaka? Zašto ne pronađemo rješenje i za njih?“, pita Otašević.
Prema njenim riječima, veoma je važno da znamo da širom svijeta postoji na stotine hiljada osoba koje su porijeklom iz Crne Gore, a koje imaju izuzetno izražen osjećaj pripadnosti zemlji porijekla i njenom narodu i koje, kako ističe naša sagovornica, njeguju nacionalni i kulturni identitet naše zemlje i iz sopstvenih izvora obezbjeđuju promovisanje Crne Gore na raznim meridijanima.
„Oni Crnu Goru osjećaju kao svoju domovinu“, ističe Otašević.
Ipak, kako dodaje, ove osobe ne mogu ostvariti pravo na crnogorsko državljanstvo ukoliko ne zadovoljavaju rezidentni uslov i ukoliko se ne odreknu državljanstva zemlje u kojoj su rođeni.
Otašević smatra da bi Crna Gora, prilikom izmjene zakona, mogla da se ugleda na određene zemlje čiji su zakoni o državljanstvu veoma dobri. Kao primjere dobre prakse ona navodi zemlje visoke emigracije, kao što su Italija, Španija i Hrvatska.
„Ove zemlje omogućavaju pravo potomcima njihovih iseljenika da dobiju državljanstvo zemlje porijekla, bez odricanja od državljanstva zemlje u kojoj su rođeni i bez rezidentnog uslova. Španija, na primjer, ide dalje, ona potomcima iseljenika daje čak i politička prava, za čije ostvarivanje ne moraju ni da odlaze u Španiju, već to pravo ostvaruju putem pisma ili u diplomatsko-konzularnom predstavništvu u zemlji prijema. Zanimljivo je da ovu, posljednju mogućnost, nemaju čak ni državljani Crne Gore koji su u njoj rođeni a koji žive u inostranstvu, već prilikom ostvarivanja ovog prava moraju da dođu u Crnu Goru“, objašnjava Otašević.
Kako tvrdi, nije samo problem što potomci naših iseljenika ne mogu dobiti crnogorsko državljanstvo, već postoji i problematiku ostvarivanja prava na privremeni i stalni boravak u zemlji porijekla.
„U ovom slučaju spomenuću potomke crnogorskih iseljenika koji su nakon sto godina od odlaska njihovih predaka u Argentinu, odlučili da se „vrate“ u zemlju porijekla, koji danas žive u Crnoj Gori. Međutim, oni se u administrativnom smislu tretiraju kao i svi drugi stranci koji nemaju apolutno nikakve veze sa Crnom Gorom, a njih za našu i njihovu zemlju, prije svega veže krv, oni su integralni dio naše zajednice, koji su se, eto, samo rodili van granica naše zemlje“, ističe Otašević.
Prema njenom mišljenju, to ne bi smio biti razlog da ne uživaju ista prava kao i mi koji smo se ovdje rodili i koji ovdje žive privremeno ili stalno.
„Centar će se u budućnosti zalagati da se odlukom potomaka naših iseljenika iz svih djelova svijeta, da svoj život nastave u Crnoj Gori, istima pruži prilika da na poseban način ostvaruju svoj boravak, po mogućnosti stalni. Ako govorimo o povratku naših iseljenika i njihovih potomaka u domovinu, onda im moramo obezbijediti kvalitetne uslove za njihovu reintegraciju u naše društvo“, objašnjava Otašević.
Ona smatra da omogućavanje dobijanja crnogorskog državljanstva potomcima iseljenika, nikako ne bi smjelo da bude upitno zbog političkih ili nekih drugih realnosti u Crnoj Gori, ali da bi, takođe, trebalo biti bude dio javnih politika čiji je cilj uspostavljanje i održavanje bolje saradnje sa dijasporom-iseljeništvom.
Kako napominje, važno je naglasiti da se problematika dobijanja crnogorskog državljanstva ne odnosi samo na potomke njenih iseljenika, već i na strance koji u Crnoj Gori žive već nekoliko decenija i koji doprinose razvoju naše zemlje na razne načine.
„Crna Gora, geografski i po brojnosti njenih stanovnika mala zemlja, kroz temeljnu analizu ove tematike, i donošenje kvalitetnih rješenja može očuvati i ojačati svoju nacionalnu posebnost, ali i tu posebnost širiti u svojoj dijaspori i iseljeništvu, kao i među strancima koji su odlučili da Crna Gora bude njihov dom“, zaključuje Otašević.
Foto: Printscreen YouTube
