Episkop budimljansko-nikšićki Metodije poslao je poruku povodom nastupajućeg Božića.
Božićnu poslanicu prenosimo u cjelosti:
„I čega treba da se sjetimo na Božić, draga braćo i sestre?
Da se sjetimo Istine, Identiteta i Izvora.
Istine da nije zlo pobjednik, niti će ikada biti, Bog se rodio kao čovjek radi čovjeka i čovjekovog spasenja, radi čovjekovog znanja i poznanja da zlo nije nepobjedivo, da smrt ne postoji sem smrti duše koja se predaje i zlu služi, Bog se rodio da se čovjek oslobodi straha od zla i izađe iz matrice smrti, da povrati svoju slobodu koja mu pripada kao biću stvorenom po liku Božijem i rodi se kao novi čovjek, prosvijetljen i slobodan. Rodio se Bog kao čovjek da čovjek zna da nije sam, nije napušten, nije zaboravljen, ostavljen, nije nemoćan. Rodio se da ga pozove na slobodu od straha jer zlo vlada čovjekom samo preko straha, a „strah životu kalja obraz često“. Strah od smrti, od samoće, od nemaštine, od nesigurnosti, neuspjeha, slabosti, od života samog gdje se čovjek vidi prepuštenim na milost i nemilost svjetskim i bjelosvjetskim olujama i olujnicima, nije to život dostojan čovjeka, draga braćo i sestre. Bog se rodio da se mi otmemo tom strahu, da se probudimo i progledamo, u Bogu i miru ukotvimo, da živimo. Bog se rodio i pokazao nam da je besmrtna snaga čovjekova u Bogu i do Boga doseže, u Bogu prebiva i od Boga nam je očinski zanavjek darovana. Da je sila Božija u čovjeku koji Boga voli, koji brata voli, koji sebe voli. A voljeti sebe, znači voljeti Boga u sebi, voljeti brata kao sebe, voljeti čitav svijet koji je od Boga i u Bogu. Zato, Istina koje treba da se sjetimo na Božić je istina o rođenju Sina Božijeg kao djeteta prognanog u jaslama među blagom, Djeteta s potjernice Irodove, Djeteta osumnjičenog, obespravljenog, oklevetanog, okrivljenog, prokaženog, ali Djeteta Božijeg, čovjekoljupca i mirotvorca, žrtvenika i pobjednika krstovaskrsnog. Istina oslobađa i vjerujmo u Istinu, budimo dio Istine i budimo slobodni. I konačno, budimo ljudi, drugog puta nema. Gdje je mržnja i netrpeljivost prema bratu, tu ljubavi nema, tu Boga nema. Preispitajmo se gdje smo i da li smo dio svjetine koja je u namjeri da ubije Istinu u kolijevci pogazila sve bratsko, ljudsko i božansko u sebi.
Drugo, čega treba da se sjetimo je naš božanski identitet i da svaki drugi identitet iz njega izvire. Čovjek ima svoj korijen na Nebu koji rađa najljepšim miomirisnim cvijetom na zemlji. Da bismo makar i pokušali da budemo takvi i odvežemo se od zemaljskih i materijalnih „sigurnosnih pojaseva“ i priključimo na jedini „Obnovljivi Izvor – ljubav Božiju, prvi je korak prekoračenje granica straha. U srpskom narodu, guslarskoj pjesmi i majčinom mlijeku to se zove sjeme vitezova, junaštvo ili hrabrost i znači jaku i stabilnu želju za ispunjavanjem lične obaveze prema Bogu, sebi, precima i potomcima uprkos preprekama, opasnostima i teškoćama. Ta je sila, moralna i fizička, dostojna čovjeka, ona nas je sačuvala vijekovima, nju smo opjevali, nju slavimo i njeni smo dožudnici dovijeka. Dušau nama zna da samo tako čovjek raste i stasava u pravog Čovjeka, u onoga koji je potomak opjevanih, nasljednik stradalnika, predak pobjednika — „listići su jednoga cvijeta“. Dakle, identitet je ono o čemu danas treba da promislimo, identitet nebeski i carski. To nam pripada i tome se nadamo, tome se upodobljujemo i samo spram tog identiteta postajemo dostojni svakog drugog zemaljskog, vjerskog, nacionalnog, plemenskog, porodičnog. Braćo i sestre, „samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode“, a kad se kuće i ljudi na goleti sviju, niti ima kuće, niti ljudi. Kuća ce zato He zida bez temelja i niti se djeca podižu bez korijena. Da Bog da kuća nam se radovala, a djeca nam cvjetala i rađala se.
Treće čega danas treba da se sjetimo je Izvor i da se na tom izvoru bistre svete vode napijamo i da taj Izvor poštujemo, njegujemo i čuvamo, da se na njemu okrjepljujemo, podižemo, liječimo i proslavljamo. Da se oko njega okupljamo, da se po njemu prepoznajemo i poznajemo, da se na Izvoru umivamo i od svakoga grijeha čistimo, da se ispovijedamo i pričešćujemo, da se uspinjemo i ne odustajemo. Da duhovni i očinji vid obožimo jer „nema dana bez očnjega vida, niti prave slave bez Božića“. Draga braćo i sestre, Oči Koje Sve Vide da vas nikada ne izgube iz vida, a da vi, svoj vid duhovni i tjelesni čuvate i cijenite, bar u dio onoga kako nas sve Bog voli i cijeni. Ovaj izvor Božiji je Crkva Božija koju nam je Gospod ostavio da nas vodi, sabira i drži do svršetka svijeta. I nigdje bez Boga i bez Crkve svoje koja Boga slavi i Istinu čuva, nemojte braćo i sestre lutati i u bespuće zabasati, niti sebe u roblje prodavati. I ako se desi, vratimo se Kući svojoj i sjetimo se ove tri Božićne mudrosti: Istina, Identitet i Izvor. I nikada ne zaboravimo gdje je i kome je zvijezda sa neba dovela tri mudraca i cio svijet ljudski i gdje treba svakog Božića i svakog dana da nas sjeti i vrati– do kolijevke Božije, do Hrista Bogomladenca jedine Istine, Izvora i Identiteta čovječijeg, jedinog Smisla, Mira, Radosti i Života u moru besmisla, straha, tuge i nebića.
A šta bi bilo kad bi bilo, nagađanja su koja nisu čovjeku bogoljubivom prilična. Praznovjerje je duh demonski, put laži i obmane. Bog je Istina i samo je ono što je Bog dao istina. Savršenstvo i tajnu mjere i namjere Božije nismo mi kadri racionalno sagledati i tumačiti, makar mislili za sebe da jesmo. Klonimo se te oholosti, ljubavlju i mirom srca ogrijmo, Bogu koljena priklonimo, Božijoj Premudrosti sve prepustimo i Bogu zablagodarimo s vjerom dubokom i pouzdanjem u milost, promisao i ljubav Njegovu prema svima nama.
Sve nas danas Gospod poziva i podsjeća, ustanite i rodite se novi i slobodni. Raskrilite svoje srce i okrilatite život svoj i svojih bližnjih radošću neprolaznom. Zapjevajte svom dušom svojom pjesmu slobode i ljubavi
Mir Božiji, Hristos se rodi!“
Vaistinu se rodi!
Foto: eparhija.me
