Susret sa prijateljem prije 14 godina koji je Rajka Popovića i njegove sinove Dejana i Vuka tada uveo u svijet planinarenja, nedavno je krunisan usponom oca i starijeg sina na jedno od najozloglašenijih alpinističkih odredišta, sjevernu stijenu Ajgera, 1.800 metara čiste stijene Bernskih alpa.
“Ovo je kruna naše alpinističke karijere, o ovom najpoznatijem smjeru u svijetu maštaju mnogi alpinisti širom svijeta, kao što smo i mi osam godina, kada smo nedorasli ovom izazovu imali dva pokušaja. Ubjedljivo najveći uspjeh crnogorskog alpinizma”, objavili su 7. marta na Fejsbuk stranici kluba “Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub”.
U razgovoru za “Vijesti”, Rajko Popović priča o ekspediciji “Ajger”, drugim ekspedicijama, ali i počecima “Slobodnih penjača”, potencijalima Crne Gore kad je u pitanju alpinizam, te odnosu države prema toj planinarskoj disciplini, koja u Crnoj Gori nema status sporta.
“Potencijal Crne Gore za alpinizam je toliki da možemo biti lideri u okruženju, rezultatski sad trenutno jesmo, osim Hrvatske”, kaže sagovornik i dodaje da lidersku poziciju Crna Gora može da ima i zahvaljujući konfiguraciji terena, blizini pristupa stijenama…
“Ali, zato institucionalno, kadrovski, brojem alpinista pripravnika, sa zvanjem alpinista, instruktorima alpinista, promovisanju alpinizma, tu smo posljednji”.
SUSRET KOD ZUBARA
Popovići već 14 godina praktično pišu istoriju crnogorskog alpinizma, ispitali su i više od 30 jama na teritoriji opštine Cetinje, a lani su, u selu Kosijeri nadomak Cetinja, gdje su ispitali Matanovu jamu, priča Rajko, razotkrili i mit star tri vijeka (slobodnipenjaci.com/matanova-jama)…
Na sve to, nekad im prijatelji, iz milošte, kažu “vi niste normalni”.
Njihova priča počela je slučajno, prije oko 14 godina, dok je Rajko bio kod zubara, njegovog prijatelja Duška Bjegovića.
“Pričao mi je o svom planinarskom iskustvu na Bobotovom kuku. Poželio sam da pođem i ja sa sinovima na vrh koji je tada bio zvanično najviši vrh u Crnoj Gori. Od te avanture sve je počelo. Samo što ubrzo sa planinarenja prelazimo u alpinističke aktivnosti, koje su nam bile mnogo primamljivije i izazovnije, nešto što budi veće uzbuđenje i adrenalin”.
Nedugo potom, što je i najveća prekretnica za njih, sami su napravili alpinistički pojas, kojim su se, najprije Rajko, potom i Dejan i Vuk, koji su tada imali 14 i 12 godina, spustili iz potkrovlja njihove kuće.
“Dejan je sa interneta skinuo skicu alpinističkog pojasa, a ja mu obezbijedio materijal od pojasa iz starijeg automobila. Dejan je pojas sašio ručno, ja ga prvi testirao niz listru od kuće, visine 12 metara. Sidrište nam je bilo držač za bokserski džak u teretani, u potkrovlju. Kroz prozor teretane do podrumskih prozora bilo je uzbudljivo preskakati prozorska okna četiri nivoa kuće. Odmah poslije mene spustio se Dejan, a onda i mlađi sin Vuk, na zaprepašćenje mog oca koji živi u prizemlju porodične kuće, kada je vidio unuke kroz prozor dnevne sobe kako se spuštaju kao pauci niz kuću”, priča Rajko i dodaje da je uzbuđenje koje su tada doživjeli, sreća koju su osjećali prilikom bezbjednog spuštanja na tlo, bio i siguran znak da će se tim aktivnostima baviti i ubuduće.
Iako su bili tek djeca, Dejana i Vuka nije bilo teško animirati da sa ocem učestvuju i sličnim aktivnostima.
“Poslije spuštanja niz uže, sve je bilo više povoda da idemo u prirodu, istražujemo skrivene kutke Lovćena, spuštamo se u jame, penjemo stijene, kampujemo, izvodimo razne aktivnosti u planini u svim godišnjim dobima”, kaže njihov otac.
Sve što su doživljavali kroz aktivnosti u prirodi, motivisalo ih je i za sve drugo u daljem životu.
“Aktivnosti na planini i u prirodi su bile različite u svim godišnjim dobima: alpinizam, sportsko penjanje, speleologija, snoubording niz vrhove… A moje druženje sa sinovima je intenzivno još od njihovog rođenja, kroz sport i razne hobije”.
EKSPEDICIJA AJGER
Prije nedavnog uspješnog uspona na Ajger, Popovići su isto pokušali 2017. i 2018. godine.
“Krajem 2016. godine, poslije penjanja na Materhorn Lion rutom, Dejan je predložio da sljedeći bude Ajger, ali ne grebenom, nego sjevernom stijenom. To je tada bila suluda ideja, poslije samo nepune tri godine u alpinizmu”, kaže Rajko i dodaje da tada nisu znali da je to značilo i preskakanje osam stepenika.
“Imali smo ludu odvažnost, ali ne izdržljivost, tehniku, znanje, otpornost na hladnoću, tehniku penjanja vertikalne stijene u ledu i snijegu, spavanju u vreći pod otvorenim nebom pri ekstremnim uslovima, istrajnost, strategiju da sve to posložimo. I zato smo 2017. odustali poslije 500 metara, a 2018. poslije 700 metara, pri ogromnoj opasnosti da nastradamo od odrona u junu mjesecu, kada se sjeverno lice ne penje, a mi smo htjeli da izbjegnemo hladnoću”, priča on i dodaje da odustajanje svakako nije bilo opcija.
“Sad smo svjesni koliki je ovo podvig i koliko je cijenjena sjeverna stijena kod alpinista širom svijeta, jer njegova ocjena ED2 sve govori”.
Na sjevernu stranu Ajgera, smjerom Hekmajer-Harer, Rajko i Dejan popeli su se tradicionalnom alpinističkom tehnikom.
“Tradicionalnom alpinističkom tehnikom popeli smo takozvani ‘posljednji problem Alpa’, sjevernu stijenu Ajgera, 3.970 metara, smjerom Hekmajer-Harer vertikalni ‘zid’ 1.800 metara visine, ED2, V+, M6, WI5, 24 sata, 5. i 6. mart. Silazak smo izveli danas zapadnom stranom. S tim što smo na 3.640 metara opet pod vedrim nebom u vrećama proveli još jednu hladnu noć, 60 sati akcije. I to u zimskim uslovima pri temperaturi vazduha -17°C. Sa bivačenjem u stijeni, na maloj polici na kojoj jedva dvije osobe mogu se zbiti, nad ambisom od 1.500 metara. Tokom dva dana penjanja i trećeg dana spuštanja zapadnom stranom, nikog nije bilo u Ajgeru osim nas dvojice”, objavili su 7. marta.
Rajko kaže da su sjeverna stijena Ajgera, kao i sjeverna stijena Grand Žorasa na koju su se popeli prošle godine, najveći uspjeh crnogorskog alpinizma, pa i dijela zemalja u okruženju.
“Kako potvrđuju stariji alpinisti iz okruženja i Komisija za alpinizam Crne Gore čiji sam član, a samim tim i kruna naše karijere”.
PRIPREME NA PROKLETIJAMA
Za prethodne ekspedicije, Popovići su se, kažu, pripremali spontano. Pripreme za Ajger, međutim, drugačije su.
“Sve naše pripreme u proteklim ekspedicijama bile su spontane, jer smo tokom cijele godine aktivni u raznim aktivnostima, ali pripreme za sjevernu stijenu Ajgera su sasvim nešto drugo. Pripreme su bile veoma intenzivne i zahtjevne, većinom na Prokletijama, u ekstremnim zimskim uslovima. Boravili smo u masivu Prokletija četiri puta po tri do četiri dana, spavajući u šatoru”, kaže Rajko.
Za to vrijeme, kako je rekao, izveli su četiri pionirska uspona: prvenstven smjer na vrh Maja e Čokištes, prvi su koji su se popeli na taj vrh zimi; zatim su prvi ponovili dva smjera u Karanfilima i prvi popeli zapadnu i jugozapadnu stranu Karanfila. Prvi su popeli i alpinistički zimski smjer na vrhu Zastanit i tako, kaže Rajko, uz pripreme, pisali istoriju alpinizma na Prokletijama, kao i ranijih godina, “samim tim i crnogorskog alpinizma”.
Alpinističke akcije dva do tri puta mjesečno, sa po do 30 kilograma tereta na sebi, predstavljale su prave mini ekspedicije.
“Što bi prije neki dan preko telefona rekao Peter Podgornik, legendarni slovenački alpinista, koji je prvi popeo jedan od smjerova ljeti, a mi ga ponovili zimi, da nam je svaki odlazak na Prokletije mini ekspedicija, jer na sebi nosimo do 30 kilograma, pristupajući stijeni. Sve to nas je jačalo fizički”.
Tehnički, jačalo ih je to što su birali što teže smjerove, kako ih ništa ne bi moglo iznenaditi u sjevernoj stijeni Ajgera.
“Imali smo veoma ekstremne uslove prilikom penjanja dva smjera u Prokletijama, đe nas je konstantno zasipao sitni snijeg u vidu šećera niz vertikale, dok smo se satima peli promrzlih prstiju na rukama, a ponekad i na nogama”.
Mentalno, jačalo ih je sve zajedno, kao i boravak toliko dana u masivu Prokletija, toliko da su se, kaže Rajko, tamo bolje osjećali nego nekad u gradu, bez obzira na ekstremne uslove.
Što se logistike tiče, dodaje sagovornik “Vijesti”, to je nešto što za Ajger prati godinama.
“Jedan od najbitnijih faktora je pratiti vremensku prognozu, obično sam to radio na osnovu vremenskih prilika prethodne dvije godine. Opasnost od odrona u sjevernoj stijeni Ajgera je visoka. Zato smo se opredijelili za zimski uspon. Jeste da će nam biti hladnije, ali nećemo biti izloženi kanonadi kamenja, kao što nam se desilo u junu 2018. Još jedan bitan faktor logistike je da se tokom puta ne misli o tome đe idemo, jer od prevelikog razmišljanja, brige, bojazni, ‘sagori’ se energija i lako može doći do demoralisanja za ovakav poduhvat na kojem vreba mnogo opasnosti”, kaže on i dodaje da je za dobru energiju zadužena njegov supruga Tamara, Dejanova i Vukova majka.
IZAZOVI, RADOST, RASTEREĆENJE
Uspon na sjevernu stijenu Ajgera nije prošao bez izazova.
“Jedini dramatični trenutak tokom penjanja bio je kada je Dejan poslije 700 metara vertikale počeo da povraća i gubi snagu od prebrzog penjanja. Upozoravao sam ga da penje sporije, da imamo dovoljno vremena i da pije tečnosti, unosi nešto hrane u organizam. Sve to ga je koštalo takvog stanja. U tom trenutku ja preuzimam navezu, dok Dejan iscrpljen sa još gorim simptomima jedva da napreduje. Poslije pet metara vertikalnog penjanja, prislonio bi se uz snijeg, led ili stijenu, pokušavajući da se oporavi. Sve tako, dok nismo izašli do 1.000 metara vertikale. Poslije prespavane noći na polici, sjutradan je bio u boljem stanju i ništa više nije prijetilo da dođemo do vrha”.
Na vrhu, nakon 14 sati vertikalnog penjanja, premoreni, nije bilo euforije, ali su, kaže Rajko, svakako bili radosni i rasterećeni brige za svoju bezbjednost.
“Sa vrha se trebalo spustiti 1.700 metara zapadnom stranom. Poslije nekoliko abzejla niz uže, smrkava se. Na 3.640 metara spavali smo na otvorenom u vrećama, pri temperaturi od -17 stepeni. Samo što smo legli, počeo je vjetar, 30 kilometara na sat, na sreću, prestao je da duva poslije ponoći…”.
Uspon na sjevernu stranu Ajgera za Popoviće bio je prelazak još jednog nivoa i potvrda koliko stvarno mogu.
PORODICA I POVJERENJE
Uspon na Ajger, Rajko i Dejan posvetili su Bodinu, Vukovom sinu, čije rođenje ih je zateklo u Sloveniji, na putu za Švajcarsku.
“Posebno drag trenutak, najdraži! Malo smo bili u nezgodnoj situaciji, što se sve to desilo dok smo na putu… Snaha Anđela je ušla u bolnicu istog dana naveče kada smo mi već bili u Sloveniji, te večeri se porodila i donijela na svijet prelijepog dječaka kojeg su nazvali Bodin. Iako smo propustili te prve dane, kao i slavlje povodom rođenja mog unuka Bodina, sve je ispalo na kraju savršeno. Tako da ovaj alpinistički uspjeh posvećujemo njemu”.
Za Popoviće je međusobna podrška svakog člana porodice mnogo važna.
“I povjerenje koje imamo. Moja supruga je za sve ovo vrijeme stekla povjerenje u mene da nećemo ići ili srljati u nešto što dobro ne procijenimo. I ona je već tri godine aktivna sa nama u nekim akcijama i aktivnostima u prirodi. Čak je položila za planinskog vodiča, i u završnici je da postane licencirani planinski vodič. Vuk, moj mlađi sin, zbog obaveza posljednjih godinu dana, manje je aktivan na planini, ali je u mislima bio sa nama u svakom trenutku, bez obzira što je bio na Cetinju, a mi na Ajgeru”.
VUK, NAJMLAĐI ALPINISTA NA MATERHORNU IZ PRAVCA ITALIJA
Prije Ajgera, Popovići su se van Crne Gore već oprobali na Monblanu, Materhornu, tu su i Monh, Groslokner, Vajšorn, Tri vrha Lavareda, Grand Žoraes… Za Rajka, posebno je emitovan uspon na Materhorn Lion grebenom, koji su izveli nakon nepune tri godine bavljenja alpinizmom.
“Mlađi sin Vuk tada je imao 16 godina i postao najmlađi alpinista u svijetu koji se popeo na Materhorn iz pravca Italija. Tad su mi najviše emocije proradile, jer taj uspon izdvajam kao poseban sa tako malo iskustva, a još sinovi maloljetni”.
Ekspedicije prate i anegdote:
“Na pretposljednjoj ekspediciji u sjevernoj stijeni Grand Žorasa, zaboravio sam kacigu u tako zahtjevnom smjeru. Neđe na pola smjera, prestižemo škotsku navezu, primjećuje jedan od njih dvojice da nemam kacigu, vidim čudno me gleda, na to mu kažem: ‘Crazy Crnogorac’ (ludi Crnogorac, prim. nov), a on odgovara, da me ne bi uvrijedio, vođen zapadnom kulturom: ‘No! Strong man!’ (Ne, snažan čovjek). Počinje grohotan smijeh koji odliježe stijenom Grand Žorasa”.
ZASLUŽUJE BOLJI TRETMAN INSTITUCIJA
Kada su počinjali da se bave alpinizmom, priča Rajko, mislio je da u Crnoj Gori ima hiljadu alpinista.
“Koliko se njih ‘brinulo’ o našim samoukim počecima. Sad dobro znam da ih ima možda desetak koji se bave istinskim alpinizmom, a to je penjanje tradicionalnom alpinističkom tehnikom u suvoj i zaleđenoj stijeni, snijegu i ledu”, kaže.
Kako dodaje, Crna Gora, odnosno Planinarski savez (PSCG), tada nije imao i Komisiju za alpinizam, “i tako se podrazumijevalo da su neke planinarske i visokogorske ekspedicije alpinizam”. Uspon na vrh hodanjem, ne može se smatrati alpinizmom, pojašnjava on.
Prije dvije godine, u PSCG formirana je Komisija za alpinizam, donijeti su pravilnik i uslovi za zvanje alpinista, zakazani tečajevi za polaganje.
“Čak i za instruktore alpinizma, jer ih je trenutno u Crnoj Gori samo četiri”, kaže on i dodaje da to nije dovoljno za buduće mlade alpiniste, koji žele da se oprobaju u penjanju, a da to bude školski ispraćeno.
“I da ne moraju ulaziti na način kako smo mi ušli u ove aktivnosti”.
I za licence za vodiče i druge, dodaje sagovornik “Vijesti”, do sada su išli u zemlje regiona.
“Gdje je situacija na mnogo višem nivou u tom pogledu, a opet, ova dva rezultata koja smo postigli u sjevernim stijenama Grand Žorasa i Ajgera mnogo su ispred njihovih”, kazao je on.
Podršku, kako je rekao, nisu imali – ni od Prijestonice Cetinje, ni od PSCG, “a pogotovo Ministarstva sporta”.
“Koje čak ne prepoznaje alpinističku reprezentaciju, kako smo na posljednjem Alpinističkom zboru izglasali da nastupamo, kao nezvanična reprezentacija, jer alpinizam nije takmičarski sport, a u zemljama u okruženju jeste”.
Rajko Popović nada se da je prošlost ono vrijeme u kojem su sve aktivnosti – planinarstvo, visokogorstvo, kanjoning, speleologija, sportsko penjanje… imale isti tretman.
“Sada težimo da svaka ta aktivnost ima svoju komisiju, koja će se baviti svojim aktivnostima, usavršavanju, omasovljavanju budućih polaznika bilo kojeg tečaja, da sve bude transparentno za svakog ko izrazi želju da se bavi nekom od navedenih aktivnosti, a da to ne bude slučaj kao u prethodnom dužem periodu kada su određene osobe dobijale sertifikate i zvanja alpiniste, a u alpinističkim kartonima upisivali smjerove koji bi se mogli bez opreme penjati i dijeliti zvanja na osnovu poznanstva, monopola i sličnog. Nadam se da je taj period za nama i da dolaze neka bolja vremena”.
Kaže da je Crna Gora “bogom dana” zemlja za navedene aktivnosti.
“Šteta je ne imati armiju mladih stručnih vodiča, instruktora, alpinista… Time ćemo još više podići svijest stanovništva da se što više druže sa prirodom, da istu još više promovišu, a na ukupnom planu svi kao zajednica budemo na dobitku”.
Ilustrujući kako izgleda tretman alpinizma i alpinista u drugm državama, navodi primjer reprezentacija Srbije:
“Koju čine četiri člana, ima svoje sponzore, primaju stipendije, za svaki popeti smjer primaju premije i sve druge privilegije. A formirana je baš za penjanje tri alpske stijene: Ajgera, Grand Žorasa i Materhorna i nijednu još nisu popeli”.
Kako je kazao, alpinizam zaslužuje bolje mjesto i tretman crnogorskih institucija.
“To je jedan veoma plemenit sport: bez publike, borba sa samim sobom, bez posebne pompe, kao u ustaljenim sportovima, bez previše sredstava. Daje zauzvrat primjer mladima i održava ih na pravom putu, mimo današnjih poroka koji vrebaju iza svakog ugla. Mi danas gledamo preko malih ekrana razne ekipne sportove, kako na poluvremenima reklamiraju kocku, kladionice, kazina… Iz ugla alpiniste, meni je to nešto čega se gnušam, zloupotrebljavaju sport, spontano mlade navode na jedan veliki porok kao što je kockanje. Još kad vidim poznatog bivšeg sportistu koji zarad nekog honorara direktno nekim otrcanim sloganom reklamira određenu kladionicu…”.
DO OPREME TEŠKO, DO SPONZORA NIKAKO
Ni do opreme ne dolaze lako.
“Svu potrebnu atestiranu opremu naručujem na internetu, u zadnje vrijeme zbog ograničenosti iznosa porudžbine, bude da lično odemo do Hrvatske, đe nam stigne naručena oprema”, priča Rajko i dodaje da su prije mjesec išli u Split, do “Dekatlona”, kako bi podigli paket iz Francuske, sa specijalnim perjanim vrećama za spavanje i goroteks jaknama i pantalonama, “specijalno za ekspediciju Ajger”.
Što se tiče sponzora za ekspedicije, samo su jednom pokušali da prikupe sredstva, prije četiri godine, za vrh preko 7.000 metara.
“Skupili smo od sponzora samo 1.400 eura, što je bilo nedovoljno za nas četvorici, kojima je trebalo 10.000”.
SLOBODNI PO MNOGO ČEMU
Kad nisu na stijenama, Popovići se bave komercijalno kanjoningom – od aprila do novembra vode ture kroz osam crnogorskih kanjona. Već dvije godine izvode i radove na visini.
“S obzirom na to da imam dosta slobodnog vremena, kreiramo život prema nekom svom pogledu, živeći slobodno, kako i nosi naziv kluba, slobodni po mnogo čemu. Pored svih aktivnosti, imam i neki svoj privatni biznis od kojeg se sve navedeno godinama finansiralo”.
Popovići snimaju svoje avanture i o svemu objavljuju na stranici slobodnipenjaci.com i na YouTube servisu.
Nakon avanture u selu Kosijeri, kaže Rajko, razmišljaju da naprave serijal “Razotkrivanje speleoloških mitova kroz Crnu Goru”.
O tome šta poslije Ajgera, Popovići ne govore:
“To nikad ne objelodanjujem, ne bih ni za Ajger da nije bila to reprezentativna ekspedicija, kako su to vidjele moje kolege iz Komisije za alpinizam, Đoko Vujičić i Ivan Laković, istinski alpinisti koje je alpinizam izbrusio u tako plemenite ljude”.
Osvojen tek 1938.
Prvi ozbiljan uspon na Ajger izveden je 1935. godine. U to vrijeme, to je zapravo bio projekat kojim je trebalo ujediniti njemačku naciju. Bavarci Vili Bek, Kurt i Georg Luvinger odustali su na 2.900 metara, godinu kasnije njihovi zemljaci, mladi alpinisti, Karl Mering er i Maks Sedlmejer, stigli su do 3.300 metara, gdje su, nažalost stradali usljed oluje i lavina. Mjesto na kojem su stradali poznato je kao “Bivak smrti”.Godine 1936, kada je Ajger odnio nekoliko života, u osvajanje te stijene krenuli su, takođe Bavarci, Andreas Hinterštoser i Toni Kurc. O njihovom poduhvatu snimljen je film “Sjeverna strana” (North Face, 2008). Hinterštoser i Kurc su takođe stradali, ali je za njima ostala dionica “Hinterštoserova traverza”, preko koje je 24. jula 1938. godine njemačko-austrijski tim, kojeg su činili Anderl Hekmajer, Ludvig Vorg, Hajnrih Harer i Fric Kašparek, izveo prvi uspješan uspon na Ajger.
Smjer kojim su uspon na sjevernu stranu Ajgera izveli Rajko i Dejan Popović nazvan je po njima, “Hekmajer-Harer”.
Ko bilježi informacije o smjerovima i penjačima
Popovići se u Crnoj Gori najčešće penju na stijene na Prokletijama, Durmitoru, Orjenu, Lovćenu, tu je Pestingrad, Kučke planine…
“Najeksponiranije stijene u Crnoj Gori su ubjedljivo Prokletije i na njima smo najviše ispisali istorije crnogorskog alpinizma, pogotovo zimi”, kaže on i dodaje da je to zato što su Prokletije do devedesetih godina prošlog vijeka bile zabranjene za pristup zbog tenzija između SFRJ i Albanije, pa oni i danas imaju priliku da penju pionirske-prvenstvene smjerove.
“Što je nezamislivo u zapadnoj Evropi, đe je sve odavno popeto”.
Pored toga što vodi evidenciju, Rajko i crta grafičke skice smjerova, kao i na fotografiji stijene.
“Jedino ko vodi još evidenciju o popetim smjerovima u Prokletijama je Milovan Ljubojević, alpinista iz Srbije i autor jednog vodiča. Iz Crne Gore niko ne vodi evidenciju, a ko bi i vodio kad nije skoro ni postojao alpinizam, nije bilo komisije, nije bilo sajta da se barem na njemu isti upišu, uvede u evidenciju imena prvih penjača”, kazao je on.
Kako bi ilustrovao situaciju, prepričava nesporazum sa reprezentacijom Srbije tokom zimskih priprema, u vezi jednog smjera na Prokletijama, na Karanfilima.
“Oni su odustali u tom smjeru, mi smo ga popeli nekoliko dana kasnije kao prvi zimi. Smjer je nekad neko popeo tim pravcem ljeti, ali se ne zna ko od stranih penjača, ne zna se ni naziv, ni ocjena. Ja sam ga, dok se ne sazna, imenovao kao ‘Šećerni snjegopad’. Nadam se da ćemo i to dovesti na veći nivo kroz Komisiju za alpinizam, da svi koji imaju evidenciju o nekom smjeru, koji su popeli, dostave, uz potkrijepljeni dokaz fotografijama ili videom. Da će na sajtu biti zavedeno, ali opet, sve to predstoji da se uradi u budućnosti”.
Foto: Privatna arhiva/Vijesti
