U prva dva kvartala ove godine tužilaštva u Crnoj Gori formirala su 862 predmeta nasilja u porodici, što potvrđuje trend kontinuiranog rasta prijavljenih slučajeva. Istovremeno, u sistemu u kojem je angažovano svega 110 tužilaca i tužiteljki, bilježi se sve veće opterećenje, naročito u osnovnim tužilaštvima. Ipak, uprkos ograničenim kapacitetima, rezultati pokazuju određeni napredak – nema zastara, a broj predmeta sa krivičnopravnom kvalifikacijom znatno je porastao.
To pokazuje analiza obavezujućeg Uputstva za postupanje državnih tužilaštava u slučajevima nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, koju je u saradnji sa Vrhovnim državnim tužilaštvom (VDT) realizovala nevladina organizacija Centar za ženska prava (CŽP)
Opterećenost i nedostatak kapaciteta
Uputstvo za postupanje državnih tužilaštava u slučajevima nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici je u aprilu prošle godine donio vrhovni državni tužilac Milorad Marković, nakon što je uočeno da je broj predmeta sve veći, ali i da se javljaju brojni problemi u postupanju tužilaštava, naročito kada je riječ o nasilnicima povratnicima, ali i u postupanju sa žrtvama nasilja, među njima i djecom.
Primjena Uputstva, međutim, i dalje je otežana zbog nedovoljnih kapaciteta – kako u pogledu broja tužilaca, tako i zbog prostorne i tehničke opremljenosti. Podaci pokazuju i veliku neravnomjernost u opterećenju: skoro polovina svih predmeta (42,6 odsto) bila je u nadležnosti Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, dok, na primjer, na Cetinju rade svega dva tužioca, od kojih je jedan rukovodilac.
Zbog obima posla i dežurstava, mnogi tužioci teško usklađuju profesionalne i privatne obaveze. Taj problem posebno pogađa žene, koje čine 59 odsto svih angažovanih tužilaca, a koje, prema navodima iz izvještaja, i dalje snose nesrazmjerno veći teret brige u domaćinstvu.
Sve više krivičnih djela, manje prekršaja
Ukupan broj formiranih predmeta (862) predstavlja znatan rast u odnosu na prethodne godine, ali i promjenu u strukturi: 70 odsto slučajeva (513) kvalifikovano je kao krivična djela, dok je 218 upisano kao prekršaji. Poređenja radi, prema podacima Vrhovnog suda, 2024. godine krivični predmeti činili su tek 28 odsto svih slučajeva nasilja u porodici, dok taj procenat u periodu 2019-2023. nije prelazio 16 odsto. Taj pomak pokazuje da tužilaštva sve češće prepoznaju nasilje kao ozbiljno krivično djelo, a ne kao prekršaj.
Kada su utvrdili da događaj ima obilježja prekršaja, tužioci su u izvještajnom periodu podnijeli 198 zahtjeva za pokretanje prekršajnih postupaka i zastupali ih pred sudovima. U praksi se, kako se navodi, sve češće uvažava iskaz oštećene i njen lični osjećaj sigurnosti prilikom donošenja odluka o kvalifikaciji djela.
Predmeti sa oružjem i procjene rizika
U slučajevima u kojima je osumnjičeni posjedovao oružje, tužilaštva su zahtijevala pretrese i oduzimanje oružja, te su izdata 73 naloga za pretres i pokrenuto 12 upravnih postupaka. To čini tek oko 10 odsto ukupnog broja predmeta, a tužioci upozoravaju da nedovoljna koordinacija policije i Filijale MUP-a za upravne poslove i dalje usporava ove procese, čime se žrtve dovode u rizik.
Tužilaštva redovno pribavljaju procjene rizika od policije, što je napredak u odnosu na ranije, ali kvalitet tih procjena nije ujednačen i često ne sadrži relevantne informacije. Zbog nepovezanih baza podataka, tužioci često nemaju potpune informacije o istoriji nasilja, ranijim sudskim odlukama ili postojećim mjerama zaštite, pa se i dalje predlaže relativno mali broj zaštitnih mjera. U prekršajnim postupcima predložene su 42 mjere, od kojih su sudovi izrekli 13, dok su u krivičnim predmetima tužioci predložili četiri, a sudovi izrekli šest mjera bezbjednosti.
Pritvor, mjere nadzora i dokazi
Tužilaštva su pritvor predlagala u 24 odsto predmeta, protiv 208 lica, ali su sudovi prihvatili samo oko polovine prijedloga. Mjere nadzora predložene su u 80, a određene u 104 slučaja, što ukazuje na potrebu bolje koordinacije i usklađivanja kriterijuma između tužilaštava i sudova.
Kada je riječ o dokazima, uočeno je da u pojedinim predmetima žrtva nije odmah upućena na ljekarski pregled, što može odložiti kvalifikaciju djela i uticati na kvalitet dokaza. Nedostatak dostupnih vještaka, naročito ženskog pola, i dalje je problem u manjim sredinama, kao i nedostatak tumača. Tužilaštva se pozivaju da žrtve bez odlaganja upućuju na pregled ili vještačenje i da obavezno prilažu fotografije povreda u boji, kako bi se obezbijedila vjerodostojnost dokaza.
Saslušanje žrtava i djece
U izvještajnom periodu, dakle u prvoj polovini godine, evidentirana je 1.041 žrtva nasilja u porodici. Više od polovine (466) saslušano je u prvih 48 sati od prijema prijave, što predstavlja napredak i znak efikasnijeg reagovanja institucija. Samo 18 žrtava saslušano je nakon tog roka, dok je 521 saslušanje obavljeno bez prisustva osumnjičenog.
Ipak, većina tužilaštava i dalje nema odvojene prostorije ni odgovarajuću audiovizuelnu opremu za saslušanja žrtava. Takve uslove trenutno imaju samo Podgorica, Nikšić, Kotor, Cetinje i Pljevlja, a oprema je korišćena u svega osam slučajeva.
Djeca su i dalje nedovoljno prepoznata kao žrtve – čine svega 9,4 odsto svih žrtava. Tokom drugog kvartala registrovano je 71 dijete svjedok nasilja, a sprovedeno je 21 saslušanje uz podršku stručnih lica. U izvještaju se navodi da u sistemu nedostaje stručnjaka za rad sa djecom, te da je potrebno jačanje stručnih službi i formiranje registra dostupnih psihologa, pedagoga i socijalnih radnika.
Žrtve često bez potpune informacije
Iako su tužilaštva dužna da žrtve obavijeste o pravima, uključujući pravo na besplatnu pravnu pomoć i pratnju povjerljivog lica, u praksi se ta obaveza najčešće ispunjava usmeno, a mali broj žrtava ta prava zaista i koristi. Nije rijetkost da žrtva ostane neinformisana o toku postupka, trajanju pritvora ili ukidanju mjera, pa se dešava da okrivljeni bude pušten prije nego što ODT primi rješenje.
Kao primjer dobre prakse navodi se slučaj u kojem je sudija za istragu lično obavijestila žrtvu o promjeni statusa pritvora. Tužilaštvima se preporučuje da uvedu pisano obavještavanje žrtava o svim odlukama u postupku, uz standardizovane obrasce.
U izvještajnom periodu nije bilo slučajeva odlaganja krivičnog gonjenja ni sporazuma o priznanju krivice, što ukazuje na dosljednu primjenu Uputstva. Sudovi su izrekli 24 zatvorske kazne, 24 uslovne osude, 17 novčanih kazni, tri oslobađajuće presude i svega šest mjera bezbjednosti. Nijedan predmet nije zastario.
Izvještaj zaključuje da je odgovornost tužilaca u ovoj oblasti postala izuzetno zahtjevna, kako operativno tako i organizaciono. Sve veći broj predmeta, nedostatak kadra i tehničkih resursa, kao i složenost porodičnog nasilja kao društvenog fenomena, ukazuju na potrebu sveobuhvatnog jačanja tužilačkih kapaciteta – kako bi efikasnost, ali i podrška žrtvama, postale održive u dugom roku.
foto: elements.envato
