Funkcioneri Demokratske partije socijalista i Socijaldemokrata, Predrag Bošković, Budimir Šegrt, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Ivan Brajović, Damir Šehović, Dragica Sekulić, Osman Nurković, Suzana Pribilović, Dražen Miličković, Jelena Radonjić i Aleksandar Jovićević oslobođeni su optužbe da su, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, zloupotrijebili službeni položaj.
Prvostepenu presudu u predmetu „Stanovi“ izrekla je predsjednica specijalnog vijeća, sutkinja Vesna Kovačević.
Pred njenim vijećem, u podgoričkom Višem sudu funkcioneri DPS-a i SD-a odgovarali su zbog optužbi da su, u saizvršilaštvu, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore zloupotrebljavali službeni položaj od 2016. do 2020. godine.
Kovačević je detaljno obrazložila zašto je vijeće odlučilo da ih oslobodi optužbi, ističući da su ključni dokumenti koji su priloženi uz optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) dostavljeni kao kopije kopija, bez ikakve ovjere.
Sud je ocijenio da takvi dokumenti ne mogu imati dokaznu snagu, jer im nije moguće potvrditi autentičnost i integritet, što je u suprotnosti sa članom 355 Zakonika o krivičnom postupku.
„Ono što je po mišljenju ovog suda neprihvatljivo kao dokaz u ovom postupku jesu upravo pisani, odnosno materijalni dokazi na kojima se zasniva sama optužnica, a to je oko nekolike stotine dokaza koje su kopija kopije, a koje je kao materijalne dokaze dostavilo SDT“, kazala je Kovačević.
Naglasila je da je Tužilaštvo pokušalo da pribavi originalnu dokumentaciju od Vlade, Državnog arhiva, Uprave za imovinu, te da je i Sud tražio od Generalnog sekretarijata Vlade:
„I dobili informaciju da originalne dokumentacije nema“.
Ne samo što nema originalne dokumentacije, već nema ni ovjerene fotokopije osim što u spisima egzistira samo kopija kopije. Cijeneći prednje i opšteprihvaćeni stav sudske prakse kako naše države tako i država u regionu je da kopija kopije isprave ne može predstavljati dokaz na kojem se može zasnivati sudska odluka a odredbom čl. 355 ZKP određeno je da se pismena koja imaju značaj dokaza, ukoliko je to moguće, podnose u original“, obrazloženo je.
Predsjednica vijeća navela je da snagu originalne isprave može da ima samo ona kopija koju je na propisan način izdao nadležni državni organ, ustanova, privredne ili društvena organizacija ili zajednica:
„A kopija isprave koja nije na propisan način izdata ne može da predstavlja dokaz u krivično pravnoj stvari, makar takvu ispravu izdao državni organ. Pa se pokazuje neosnovan navod SDT da kopija koju je dostavio sudu uz optužnicu treba tretirati kao original i dati mu snagu dokaza u krivičnom postupku“.
Sutkinja je navela da je Sud u toku postupka utvrdio, a što optužení ni sami ne negiraju: „Da su u vrijeme kada im se optužnicom stavlja na teret da su izvršili krivično djelo zloupotreba službenog položaja…postupali i to, optuženi Bošković kao predsjednik Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, a ostali optuženi kao njeni članovi, i da su prilikom rješavanja stambenih pitanja licima iz optužnice, primjenjivali odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera“.
Istakla je i da su optuženi tvrdili da su kao članovi Komisije djelovali isključivo na osnovu zaključaka Vlade, koji su za njih imali obavezujući karakter.
„Sud je mišljenja da Komisija za stambena pitanja nakon Zaključka Vlade, u skladu sa Poslovnikom Vlade, nema ovlašćenje da razmatra Zaključke Vlade kako to predstavlja SDT, već da ih implementira kao i ostala stalna i privremena radna tijela Vlade Crne Gore“, obrazloženo je.
Sutkinja Kovačević navela je da je Sud uzeo u obzir i tvrdnje SDT-a da, prema Zakonu o održavanju stambenih zgrada, stambene potrebe sudija, tužilaca i sudija Ustavnog suda treba rješavati u skladu s aktima Sudskog i Tužilačkog savjeta i aktom Ustavnog suda.
Dodatno, sud je konstatovao da je SDT već ranije, u istom predmetu, 2020. godine, zauzelo stav da nema osnova za krivično gonjenje, jer su odluke Komisije bile zakonite. Tri godine kasnije, na osnovu istih dokaza, podignuta je optužnica, što je sud problematizovao u obrazloženju.
Ona je istakla da se postavlja pitanje ako su i sudije i tužioci smatrali da imaju pravo da riješe svoje stambeno pitanje na osnovu Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera, te da im stambeno pitanje može riješiti i Vlada Crne Gore, i ako je i tada SDT dijelilo stav da nema osnova za krivično gonjenje – kako je moguće da, tri godine kasnije, to isto Specijalno tužilaštvo utvrdi postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo, jer navodno nisu poštovali tu istu Odluku.
U tom kontekstu, sud problematizuje kako je moguće van svake razumne sumnje dokazati da su optuženi svjesno kršili zakonske odredbe s ciljem pribavljanja koristi trećim licima i nanošenja štete državi, posebno ako postoji različito tumačenje pomenutih odluka – „Od strane sudija, državnih tužilaca i na kraju optuženih kao Komisije, koja je kao radno tijelo Vlade donijela Odluke, ali shodno Zaključku Vlade koja je za njih imala obavezujuće uputstvo“, piše u obrazloženju presude.
foto: Boris Pejović/Vijesti
