Izazovi i dileme sa kojima se suočavaju roditelji u savremenom svijetu nebrojeni su. Želje i očekivanja od djece uglavnom se svode na isto – da budu zdrava, srećna i uspješna tokom obrazovnog procesa, a kasnije i spremna za sve prepreke i izazove koje život donosi.
Prema riječima psihološkinje Anđe Backović, roditeljstvo, iako prelijepo i prebogato iskustvo, nije (bilo) lako ni nekada, a ni sada, i fenomen je koji se naučno istražuje i postavlja brojna očekivanja.
“Život u svijetu koji se brzo i neočekivano mijenja, kao nikada do sada, pred današnje roditelje postavlja mnogo više očekivanja u smislu – kako pripremiti djecu za život, kako biti dobar roditelj, koji roditeljski stil je najpoželjniji i sl. Pri tome, roditeljstvo i briga o djeci su danas i fenomeni koji se naučno istražuju. Njima se bave stručnjaci različitih profila, tako da danas prepoznajemo neke nove “standarde” dobrog roditeljstva koji su poprilično drugačiji od načina kako smo roditeljstvo razumjeli prije četiri, pet decenija unazad, da ne govorim dalje”, kaže Backović za Dnevno.me.
Ističe da se u moru takvih informacija i savjeta često nije lako snaći, zbog čega je roditeljima potrebno pružiti pomoć koja treba da počiva na dobrom razumijevanju okolnosti u kojima žive oni i njihova djeca.
“Počnimo od toga da roditelji sve teže održavaju ravnotežu između porodičnih i profesionalnih obaveza, uključujući i školske obaveze djece. Jak je stres koji i jedni i drugi trpe zbog hroničnog nedostatka zajedničkog vremena, a posljedice su sve ozbiljnije (npr. agresivnost, otuđenost, upotreba supstanci). Nerijetko, osjećajući da djeci nešto duguju, roditelji, svjesno ili nesvjesno, kao da kupuju ljubav svoje djece time što im ne postavljaju nikakve granice ili kao da ne umiju da im kažu ‘ne’, kada je to zaista potrebno i u korist je djeteta”, navodi Backović.
Jedan od tih izazova, prema njenim riječima, jeste i pritisak koji mnogi roditelji ili ne prepoznaju ili mu se ne suprostavljaju, a to je da njihovo dijete mora da bude najbolje, najpametnije, najljepše…
Ukoliko ne bude tako, kod roditelja se budi osjećaj krivice jer nijesu dobri ili savršeni, što dovodi do mnogih loših odluka i po dijete i po porodicu.
“U najboljoj namjeri da djeci pruže dobro obrazovanje i dalji napredak u školovanju, roditelji i sebe i djecu često izlažu neodmjerenom pritisku brojnih aktivnosti van škole, koje zahtijevaju i mnogo vremena, i novca i dodatne napore, a nerijetko nijesu usklađene sa stvarnim potrebama, željama i mogućnostima djece”, objašnjava Backović.
Otežavajući faktor, kaže ona, zna da bude preopterećenost informacijama. Roditelji su sve obrazovaniji, informacije nikad dostupnije, a vjerodostojnost proizvoda koji čitaju često je upitna. Sve to, smatra Backović, može da izazove preopterećenost i zbunjenost – kako pronaći vlastiti način, put i stil roditeljstva, i ne osjećati nametnutost, pritisak ili kalup jednak za sve.
“Sve ovo nam govori da danas biti dobar roditelj znači ne samo znati (o djeci, odgoju, vaspitanju) nego i razvijati mnoge osobine i vještine koje čine da se u roditeljstvu, i pored odgovornosti i napora, zaista uživa i raste, zajedno sa svojom djecom. Ne zaboravimo da dobro roditeljstvo nije samo odgajanje zdrave ličnosti djeteta, ono je jednako i razvoj ličnosti samih roditelja”, navodi Backović.
Važno je pronaći ravnotežu između tradicionalnog i savremenog roditeljstva
Na pitanje šta misli o podjeli koju danas možemo čuti „moderno“ i „tradicionalno“ roditeljstvo, te koje su prednosti i mane i jednog i drugog, smatra da nije riječ o isključivosti ili-ili, već mnogo više o jednom prirodnom toku, odnosno evoluciji roditeljstva kao i svih drugih ljudskih iskustava u odnosu na društveni kontekst i razvoj ljudi i društva.
“Mnogo je važnije pronaći ravnotežu između elemenata tradicionalnog i savremenog roditeljstva koja odgovara datom momentu razvoja porodice i njenih članova i koja svima treba da omogući zdrav razvoj i življenje. Ni jedan ni drugi model nije, sam po sebi, samo idealan ili samo loš”, kaže ona, ukazujući šta definiše jedan a šta drugi tip.
“Neke tipične karakteristike ‘tradicionalnog’ roditeljstva su strože granice između generacija roditelja i djece, poštovanje autoriteta, strogost i autoritarnost (‘zna se čija je glavna’), poslušnost, stroga pravila i disciplina, nerijetko i fizičko kažnjavanje. Naravno, u svemu tome ima i ljubavi i brige, ali je sasvim očekivano da se neki članovi porodice osjećaju nepoštovanim, neuvaženim, i to se često ispoljava kroz negativna osjećanja i nepoželjna ponašanja. U ‘modernom’ roditeljstvu se više prepoznaje otvorenija komunkacija roditelja i djece, uvažavanje dječijih prava, podsticanje samostalnosti djece kroz odgovorno odlučivanje i kritičko promišljanje o sebi i svojim postupcima, dijalog roditelja i djece i učenje na greškama (umjesto kažnjavanja). Od roditelja se očekuje i da imaju više vremena, strpljenja, osjetljivosti ili empatije za dječje potrebe i mišljenja. Ponekad ovaj stil može biti previše popustljiv i rezultirati nedostatkom potrebne discipline i strukture (npr. pravila, očekivanja), koja je djeci neobično važna za razvoj”, smatra psihološkinja.
“Dobri roditelji = dobri uzori”
Dok god traje proces vaspitavanja, neophodno je držati se određenih pravila, jer se tada dijete osjeća sigurnim i zaštićenim, i ono razumije da o njemu brinu odrasli, smatra ona.
Backović kaže da djeca uz jasna i dosljedna pravila razumiju i gdje je granica između njih i drugih, te uče da bolje razumiju i sebe i druge.
“Jasna i dosljedna pravila pomažu djeci da razvijaju samopouzdanje, a istovremeno da uvažavaju i poštuju druge, i da bolje razumiju i svoja i osjećanja drugih oko sebe. Tada djeca mnogo uspješnije uče da se samokontrolišu, da upravljaju svojim ponašanjem, da budu samostalnija i odgovornija. Osjećanja i ponašanja djeteta tada su mnogo stabilnija i predvidljivija nego kada su pravila nejasna, promjenjiva – od situacije do situacije – ili, gotovo da pravila nema. Često su djeca koju nazivamo razmaženom, nevaspitanom, agresivnom upravo ona koja žive u porodicama s nejasnim i nedosljednim pravilima. Da ne zaboravimo i nešto što je posebno važno! Nemoguće je da kod djeteta razvijamo sposobnost da prihvata i poštuje pravila ako mu u tome, kao roditelji, nijesmo model na koji se ono ugleda. Dobri roditelji su, istovremeno, i dobri uzori”, cijeni Backović.
Socijalne i emocionalne vještine temelj kvalitetnog života i rada
Odgovarajući na pitanje šta je posebno vrijedno roditeljskog truda u vaspitanju djece, Backović objašnjava da danas postoji mnoštvo naučnih dokaza i podataka iz dugoročnog praćenja razvoja djece koji ukazuju na važnost razvoja socijalnih i emocionalnih vještina, uz koje školska odnosno akademska postignuća daju čvrst temelj za kvalitetan život i rad.
“Svaki roditelj je s pravom zainteresovan da njegovo dijete bude uspješno u školi. Jednako, istina je da sam uspjeh u školi (a znamo da se on često jako forsira, na štetu djeteta!) nije dovoljan, niti je garancija da će dijete, adolescent i budući mladi čovjek biti zdrava, srećna, sigurna i dobro prilagođena osoba”, dodaje Backović, definišući socijalne i emocionalne vještine.
“One se grade (s njima se ne rađamo) od rođenja, i tokom cijelog života, a pomažu nam da razumijemo sebe i druge, da znamo da rješavamo probleme, da kritički promišljamo i budemo otporni na štetne pritiske, da smo tolerantni prema drugačijima, da poznajemo osjećanja i znamo kako da ih kontrolišemo, da znamo da živimo i radimo s drugima, da smo pošteni, zahvalni, empatični…”, objašnjava sagovornica portala Dnevno.me.
Kao takve, one su jednako potrebne i djeci i roditeljima, ističe Backović.
“U suštini, radi se o podršci djeci da razvijaju dobar karakter, koji je jednako važan kao i znanje koje će steći tokom odrastanja. Od znanja bez karaktera, bez pozitivnih osobina ličnosti – koristi nema ni pojedinac, ni društvo. Razmislimo da li dovoljno vremena i pažnje posvećujemo tome, kao što smo spremni da pomažemo djeci da rade zadatke, završavaju školske obaveze (ili to radimo umjesto njih) i pri tome nam je cilj – samo odličan uspjeh”, navodi ona.
Sve pomenute, i njima slične vještine, ne zahtijevaju nikakve posebne uslove – sve se grade i osnažuju u tipičnim, svakodnevnim aktivnostima roditelja i djece, u njihovim dijalozima, u obavljanju kućnih poslova, u pravljenju zajedničkih planova, u donošenju odluka, u zajedničkoj igri, na izletima, boravcima u prirodi, na putovanjima, navodi.
Kao primjer, Backović navodi razvoj vještine rada u timu kada roditelji i djeca rade nešto zajedno, a rezultat će na kraju koristiti svima.
“Već trogodišnjaci mogu da razumiju i uče da prihvataju pravila igre, uče fer plej, da saosjećaju s drugima, da razumiju posljedice lošeg ponašanja… Sve su to socijalne i emocionalne vještine koje su jednako važne kao i školska znanja za optimalan razvoj naše djece”, navodi Backović.
I digitalna ekspanzija tu je, kako ističe, odigrala veliku ulogu.
“Razvoj novih tehnologija jako je ubrzao i pojednostavio pronalaženje informacija i sticanje znanja, naravno – uz neophodne vještine da pravilno i bez rizika koristimo takve izvore. Djeci je danas jednako, ako ne i više, potrebna pomoć odraslih da razvijaju dobre karakterne osobine, da budu pozitivne i dobro uravnotežene ličnosti, koje i znaju, ali imaju dobru dušu, dobar karakter”, zaključuje Backović.
Foto: Screenshot/YouTube
