Nedjelja je oduvijek imala simbolično značenje u ljudskom postojanju – To je sveti dan, dan odmora, Bog je stvorio svijet za šest dana i sedmog odmarao. Nedjelja je česta inspiracija umjetnicima, književnicima, muzičarima. „Nedelja kad je otišao Hase“, pjesma Zabranjenog pušenja kao aluzija na smrt Josipa Broza Tita. A 10. decembar, u gradu N. bila je nedjelja kad je otišao Dragan.
Nedjelje u Nikšiću tumaraju, idu od kuće do kuće, zapisao je jednom Vitomir Nikolić… „Praznuju ljudi prazninu i svud je samo praznina“. Kažu da tišina nekad najjače odjekne. Odjeknuo je tišinom i odlazak velikog sanjara, stvaraoca, kreativca, a iznad svega velikog prijatelja dječijih osmijeha.
Restoran na Krupcu, početak osamdesetih
Generacijama nikšićke djece dobro znani i voljeni čika Dragan u mladosti se uspješno bavio muzikom. U prvoj polovini osamdesetih pjevao je u bendovima „Tajna veza“ i „Maslačak“, a dolaskom u rodni grad njegove majke – Bar, postaje dio grupe „Carlo V“. Iako je bend kasnije funkcionisao kao klasičan hard rock sastav, u prvoj postavi svirane su samo akustičarske kompozicije tandema Dragan Knežević/Safet Kovač u barskom Domu učenika, na žurkama i sjedeljkama.
Na nekada veoma popularnom festivalu amatera u Baru – „Bar 88“ („Prvi glas Bara“) dobio je specijalnu nagradu za vokalnu interpretaciju.
Po povratku u Nikšić pristupa bendu „Ljubavna gerila“. Pobijedili su na lokalnoj gitarijadi 1987. godine i učestvovali na Titogradskom proljeću, gdje su dobili Specijalnu nagradu za pjesmu „Put kojim lutam“. Tada su nastupili u sastavu: Željko Perović – bas, Bogdan Boćo Petković – bubnjevi, Rade Popović – gitara, Srećko Đeković – klavijature, te vokali Dragan Knežević, Aleksandra Petković, Dida Karović i Nada Nikolić.
Kao vokal benda “Ljubavna gerila” 1987. godine
Jedno od najupečatljivijih predstavljanja benda bilo je decembra te godine, kad su nastupili kao gosti u barskom Domu kulture na koncertu grupe „Katapult“ i digli publiku na noge pjesmom „Dobre curice (ne vole pijanice)“, obradom velikog hita Ray Charlesa „Hit the road, Jack“, uz nekoliko biseva. Grupa je preživljavala tezgareći sve do 1991. godine, do ulaska Crne Gore u ratna dešavanja.
Bojan Bajramović, Zdravko Đuranović, Drago Kovačević i Dragan Knežević devedesetih
Ono po čemu je svakako ostao najprepoznatljiviji bio je Kulturno kreativni centar „Akord“, u čijoj oazi su, od osnivanja 1997. godine generacije (ne samo) nikšićkih mališana, tinejdžera, ali i odraslih nalazile utočište baveći se glumom, muzikom, plesom, recitacijom… živeći kulturu kakvu je živio i čika Dragan i pronosio je širom Crne Gore i regiona. Poseban segment njegovog interesovanja bio je dramski amaterizam. Dragan se cijelim bićem predavao svakom novom pozorišnom projektu – odabirom tekstova, radom na scenariju, izborom muzike, sve do scenografije i kostimografije. Publika je to znala da vrednuje, pa je svaka nova predstava Akordovih teatara praćena aplauzima, ovacijama djece i odraslih, a svako izvođenje bilo je praznik za publiku. Akord je redovno gostovao na festivalima od Kotora, Bara i teatra „Čedo Dragović“, do Festivala dramskih amatera u Bijelom Polju, ali i na regionalnim poput subotičkog ili festivala u Krivoj Palanci. Akordovci su uvijek bili zakićeni lovorikama.
Probe za predstavu “Umorni”, 2012. godine
Znao je Dragan da pronikne u dušu svakog djeteta, da prepozna potencijal i pruži im šansu da ga iskažu u punom sjaju. Zato je svaki njegov pozorišni projekat bila prava mala storija, proživljeni život koji je glumački ansambl disao predvođen njime.
Poslednjih nekoliko godina, podstaknut zatišjem koje je donijela epidemija koronavirusa, riješio je da skloni prašinu sa starih partitura i osvježi sjećanje na svoje muzičke početke. Tako su nastala dva njegova albuma kao omaž zlatnim osamdesetim godinama, a pjesme iz tog razdoblja „Merlinka“, „Slatko spavaj, Anđela“, „Savjet debele konobarice“, „Kraljevski voz“, „Lada Agapova“, „Maslačku moj“, „Glupi refren“, „Sanjaj, balerina“, „Nikšić, moj rođeni grad“ i druge ekranizacijom su našle svoj put do nostalgičara koji su se sa daškom sjete vratili u prošlost.
Brižljivo je Dragan čuvao i arhivirao fotografije, audio i video zapise iz dugogodišnjeg stvaralačkog opusa, bilježeći trenutke uhvaćene radosti, razdraganosti, dječijih osmijeha.
Poseban trag ostavila je njegova humanost. Godinama je „Akord“ organizovao humanitarne koncerte „Slavoljubu s ljubavlju“ za teško bolesnog sugrađanina Slavoljuba Jokića, koji je 1994. godine od posledica udesa ostao nepokretan i slijep.
Tešku borbu prolazio je poslednjih mjeseci svog života i sam Dragan Knežević, ali nije skidao osmijeh s lica. Vedrina, polet, sjaj u očima uprkos pesimističnim prognozama. Znao je to i sam, ali predaja nije bila opcija. I nije Dragan izgubio. Izgubio je ovaj grad kome se nesebično, do samog kraja, dječački nevino predavao.
„Još jedan prođe dan uzburkan k’o more/Duž pustih ulica svetiljke već gore,
Nek’ srce umorno željno mirnih snova/Sada tiho plovi kroz ovu noć
Sa novim jutrom sve će isto biti, ja to dobro znam/Do novog susreta sa vama, doviđenja…“
Nikola Kankaraš
Foto: Privatna arhiva
